Znanost i religija različitim putevima pristupaju jednoj te istoj krajnjoj stvarnosti – zagonetki Boga. Znanstvenici se slažu s teolozima o postojanju nevidljive pokretačke sile i zakona prirode i, premda znanost skida neke od velova tajni prirode, ne otkriva smisao postojanja ni krajnji misterij Boga. Najveći znanstvenici prepoznaju važnost dijaloga između znanosti i religije jer se one međusobno nadopunjuju u zajedničkoj težnji za temeljnom istinom.
Dobro je poznato da naše misli, osjećaji, stavovi i izbori utječu na nas i na druge. No, iako znamo da nešto nije dobro i da to ne bismo trebali činiti, kolektivno i individualno vrlo je teško primijeniti ono što znamo. U procjepu smo između dugoročnih ciljeva i kratkoročnih interesa. Kako bismo premostili jaz između znanja i djelovanja, filozofija savjetuje usklađivanje glave, srca i ruku, odnosno vladanje sobom.
U mnogim su kulturama planine smatrane boravištima bogova. Ipak, zemlja svetih planina je Japan. Planinski lanac Kii s brojnim šintoističkim i budističkim svetištima i uređenim hodočasničkim putevima dio je svjetske kulturne baštine. Svetišta, od kojih su neka osnovana još u 9. stoljeću, bila su povezana hodočasničkim rutama sa starim prijestolnicama, ali i međusobno, potvrđujući tako skladno prožimanje dviju religija. Ove su planine još uvijek dio žive kulture Japana.
Biljni svijet, temelj opstanka na Zemlji, ujedno je ukras i veličanstvo prirode. Kroz dugi suživot urastao je u ljudski svijet pa su cvijeće i drveće postali simboli za izražavanje čovjekovih osjećaja i ideja. Najstariji biljni simbol je Stablo života koje povezuje nebo i zemlju. Označava sam život, os svijeta, ali i Jedinstvo koje se grana u mnogostrukost. Sam životni ciklus biljaka usporediv je s razdobljima čovjekova života, dok je cvijet simbol vrlina i savršenstva koje treba doseći.
Profesor budističke filozofije Daisetz Teitaro Suzuki bio je prvi veliki znanstveni tumač Istoka Zapadu. Kao autor nekoliko vrlo utjecajnih djela smatra se najzaslužnijim za širenje zanimanja za zen filozofiju na Zapadu 1950-ih. U svojoj knjizi Osnove mahāyānskog buddhizma pruža sveobuhvatan uvod u misao te škole budizma, ali daje i sustavan pregled istočne filozofije, povlačeći paralele sa zapadnom filozofijom i književnosti.
Učenje Siddharte Gautame Buddhe sadržano u "četiri plemenite istine" ima za cilj nadilaženje patnje. Praktični savjeti za realizaciju tog cilja sadržani su u mnogim budističkim tekstovima, a najpoznatiji je Dhammapada – Put ispravnosti za koji se kaže da je najčišće zabilježeno učenje Buddhe. Život je put koji čovjeka vodi kroz različite okolnosti i moguće stranputice, ali u konačnici sve ovisi o njegovoj volji, nastojanju i odabiru koji se kloni krajnosti.
Svaki novi korak čovjekova razvoja tijekom njegova dugog postojanja potaknula je pažnja. Pažnjom u svijest unosimo sadržaje vanjskog i nutarnjeg svijeta. Ono na što ne obraćamo pažnju ostaje izvan polja naše svijesti. Prema tradicijama, čovjek je na polovici puta svoje evolucije i još mnogo toga treba naučiti i spoznati. Pritom je ključno razvijanje voljne pažnje kojom osvještavamo vlastito djelovanje, učimo iz iskustva, mijenjamo se, pretvaramo mane u vrline, neznanje u znanje, animalnog čovjeka u ljudsko biće.
Srž budističke filozofije sadržana je u "Četiri plemenite istine" koje govore o neznanju kao uzroku patnje i "Osmerostrukom putu" koji vodi oslobođenju od neznanja i patnje. To je praktični put napretka koji polazi od ispravnog razumijevanja. Buddha ističe moć uma, uči da sve započinje u našim mislima i da smo sami tvorci svojih sudbina. Smiren um omogućuje ispravno razumijevanje, a ovladavanje umom preduvjet je buđenja suptilne razine svijesti koja vodi izravnom otkrivanju istinske stvarnosti.
Svi ključni događaji u Buddhinom životu odvijali su se pod stablima: rođen je pod stablom ašoke; svoju prvu duboku meditaciju doživio je pod stablom džambua, nakon čega se odlučio klonuti krajnosti; njegovo se prosvjetljenje dogodilo ispod bodhija, stabla indijske smokve; oprostio se od ovoga svijeta pod stablom sala. Neka od spomenutih stabala smatrana su svetima i u hinduizmu, prije njegova vremena, a neka su takvima postala zbog samog Buddhe.
Sve stvoreno podložno je prolaznosti, bile su posljednje Buddhine riječi upućene njegovim učenicima. Vipassana, jedna od najstarijih indijskih tehnika meditacije, koja se očuvala neprekinutim lancem učitelja od Gautame Buddhe do danas, vodi uvidu u nestalnost i prolaznost svega. Vipassana znači "vidjeti stvari onakvima kakve stvarno jesu" – prolazne. Ovom tehnikom samopromatranja i pročišćavanja uma vježba se svjesna pažnja i smirenost što je ključ oslobođenja od vezanosti za prolazno i prestanka patnje.