Svemir promatran teleskopom i mikroskopom svemir je veličanstvenog i zadivljujućeg reda. Za mnoge beživotan, a za mudre svemir posvuda prisutnog Života, odnosno evoluirajuće svijesti koja se širi u rasponu od najjednostavnijih do najsloženijih oblika života. Sve je utjelovljenje jednog Duha, sve je povezano u simfonijsku cjelinu. Tek kada čovjek spozna sebe kao dio tog Duha, otkriva svoju bit i svrhu, a probuđena volja preuzima vodstvo i radi na dobrobit svih živih bića.
Uljudnost gradi društvene odnose i preduvjet je ljudske suradnje. Uobičajeno se veže uz norme ponašanja koje ne moraju odražavati iskrene namjere pa se često izjednačava s licemjerjem. No, uljudnost nije puki izvanjski izraz, ima korijen u uljuđivanju, odnosno u ugađanju naših misli, osjećaja i želja s humanim dijelom naše ljudske prirode. Tada stvaramo harmoniju, u protivnom kakofoniju. Uljudnost gradi puteve i mostove harmoničnog suživota.
Zagonetno Michelangelovo djelo San ili San o ljudskoj prirodi ostavlja prostor različitim tumačenjima. U prvom planu prikazan je netom probuđen čovjek, okružen porocima, no okrenut prema anđelu s fanfarom uperenom prema njegovu čelu. Budući da se sva Michelangelova djela temelje na mitskim pričama te da je bio nadahnut Platonovim učenjima, izgledno je da crtež prikazuje ideje sadržane u Fedru: trenutak buđenja duše u višoj stvarnosti, njezin odaziv na nebeski zov ljepote.
Rasprave o reformi obrazovanja najčešće se bave aspektima forme koji zamagljuju temeljni cilj: čovjekov cjeloviti razvoj. Suvremeni obrazovni sustavi više su usmjereni na stvaranje radne snage za tržište rada, upravljano zakonima ponude i potražnje, nego na razvoj istinskih ljudskih potencijala. Potrebno je novo obrazovanje koje će biti oslonac razvoju unutarnjih kvaliteta i dubokih poriva duše te olakšati mladima pronalaženje svog mjesta u svijetu i u životu.
Kabir, istaknuti indijski mistični pjesnik iz 15. stoljeća, podjednako je nadahnjivao učene kao i neuke. Njegova devocijska poezija odražava spoj vedskih znanja i sufijskog misticizma. Podučava da je Bog u svemu, da su ljubav i čisto srce na prvom mjestu te potiče na traganje za božanskim koje boravi u srcu. Svoju poruku prenosi kroz lako razumljive metafore, a nadahnuće pronalazi u svakodnevnom životu. Snaga njegovih stihova proizlazi iz toga što je propovijedao ono što je živio, odnosno živio ono što je propovijedao.
Biljni svijet, temelj opstanka na Zemlji, ujedno je ukras i veličanstvo prirode. Kroz dugi suživot urastao je u ljudski svijet pa su cvijeće i drveće postali simboli za izražavanje čovjekovih osjećaja i ideja. Najstariji biljni simbol je Stablo života koje povezuje nebo i zemlju. Označava sam život, os svijeta, ali i Jedinstvo koje se grana u mnogostrukost. Sam životni ciklus biljaka usporediv je s razdobljima čovjekova života, dok je cvijet simbol vrlina i savršenstva koje treba doseći.
Mir i dobra volja su riječi posebno vezane za božićno vrijeme koje budi duh zajedništva. Mir je neodvojiv od dobre volje jer se nalazi samo u srcu ispunjenom dobrom voljom. Ona znači željeti drugom ono što želimo sami sebi – dobrostanje i sreću. Onaj u čijem se srcu ustalila dobra volja i ljubav doživljava druge ljude kao svoju braću jer uviđa da su svi životi izrazi jednog, božanskog života. Rođenje te svijesti o jedinstvu simboličko je rođenje Krista u svakome od nas.
Poetski esej o poučavanju iz Džubranove knjige Prorok jedan je od niza eseja koji govore o univerzalnim ljudskim temama. Pisani pomalo arhaičnim stilom u obliku propovijedi, jednostavnim razumljivim jezikom prenose bezvremenu mudrost.
Španjolski pjesnik Juan Ramón Jiménez, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, jedan je od velikih europskih pjesnika prve polovice 20. stoljeća. Vrhunac njegova stvaralaštva je tzv. čista poezija. Tragajući za biti doživljaja i slika, nastojao je pjesme osloboditi svih suvišnih ukrasa te iznaći riječi koje najvjernije prenose samu bit. Snažne intuicije, teži dokučiti ono neizrecivo i tajanstveno pa mu je poezija duboka i mistična. Zbog opčinjenosti svjetlosti i bojama nazivali su ga i pjesnikom svjetlosti.
U vremenu naglašenih materijalnih vrijednosti sve se više proučavaju ljudski odnosi zbog njihova utjecaja na produktivnost i profit. Takav utilitaristički humanizam vidi čovjeka kao resurs iz kojeg treba izvući maksimalan potencijal te ga učiniti dobrim proizvođačem i potrošačem. No, unutarnji čovjek vapi za autentičnim ljudskim odnosima, licem u lice s drugim ljudskim bićima, putem kojih upoznaje sebe, druge i svijet u kojem živi. Prihvaćanje i poštovanje drugih, njegovanje zajedništva i bratstva temelj je razvoja čovjeka i civilizacije.