Uljudnost gradi društvene odnose i preduvjet je ljudske suradnje. Uobičajeno se veže uz norme ponašanja koje ne moraju odražavati iskrene namjere pa se često izjednačava s licemjerjem. No, uljudnost nije puki izvanjski izraz, ima korijen u uljuđivanju, odnosno u ugađanju naših misli, osjećaja i želja s humanim dijelom naše ljudske prirode. Tada stvaramo harmoniju, u protivnom kakofoniju. Uljudnost gradi puteve i mostove harmoničnog suživota.
Dobro je poznato da naše misli, osjećaji, stavovi i izbori utječu na nas i na druge. No, iako znamo da nešto nije dobro i da to ne bismo trebali činiti, kolektivno i individualno vrlo je teško primijeniti ono što znamo. U procjepu smo između dugoročnih ciljeva i kratkoročnih interesa. Kako bismo premostili jaz između znanja i djelovanja, filozofija savjetuje usklađivanje glave, srca i ruku, odnosno vladanje sobom.
Živimo u eri komunikacija u kojoj se komunikacijska sredstva neprestano umnožavaju. Istovremeno je uočljiv i proturječan fenomen: rastuće udaljavanje, sve manje i sve teže komuniciranje. Prevladava brza, kratka razmjena informacija uz osiromašivanje jezika. Nedostaje živi razgovor za koji je potrebno znati slušati i znati govoriti. Dobar razgovor je poput glazbenog umijeća u kojem se instrumenti usklađuju i stvaraju suzvučje, što omogućuje razmjenu misli i osjećaja i utire put prema harmoničnim međuljudskim odnosima.
Usamljenost pogađa sve, neovisno o materijalnom statusu ili intelektualnom nivou. Problem usamljenosti podsjeća na ledeni brijeg: postoji vidljiv i razumljiv gornji dio, i drugi, mnogo veći dio koji nije vidljiv ni shvatljiv. Pogledamo li dublje, uviđamo da usamljenost zapravo ovisi o nama samima, o tome kako se odnosimo prema životu i svijetu koji nas okružuje. Istinska pak usamljenost nastaje kada nisu zadovoljene suštinske potrebe duše.
Složeni fenomen svijesti stoljećima nastoje definirati znanost, religija, psihologija i filozofija. Čovjekovu svijest čine sva iskustva osviještena tijekom evolucije čovječanstva i njegova individualnog razvoja. Radi se o procesu "postajanja svjesnim" kroz životne kušnje koje vode buđenju čovjekove prave prirode. Iako je naša svijest obično nemirna, cilj je postići sabranu svijest koja nam pomaže dovesti naše misli, riječi i djela u sklad s našim vrijednostima.
Srce, čovjekovo vitalno središte, obično povezujemo uz sjedište osjećaja. Osjećaje i razum pak često doživljavamo suprotstavljenima pa se pitamo da li slušati srce ili mozak. No, najnovija istraživanja otkrivaju da je srce informacijsko-procesni centar koji šalje signale u mozak i da ti signali češće putuju iz srca u mozak negoli obratno. To se podudara s drevnom mudrošću prema kojoj je srce čovjekovo pravo središte, izvor inteligencije i intuicije, boravište svijesti. Skladno povezani srce i mozak temelj su čvrstog nutarnjeg vodstva.