Heroji su kontinuirano prisutni u ljudskoj prošlosti, od usmenih predaja preko književnosti do virtualnog svijeta. Divimo im se, no smatramo nemogućim da postanemo jedan od njih. Svakodnevni heroj, knjiga eseja o univerzalnim ljudskim pitanjima, daje svjež pogled na život i budi ono herojsko u nama. Potiče na suočavanje i savladavanje izazova koje život svakodnevno postavlja pred nas, te na potrebu da svakodnevnim malih bitkama doprinosimo boljem svijetu.
Vladajući konzumerizam kreira posredstvom medija potrošačke navike i pokreće želje potrošača, dok se sve manje razlikuju stvarne potrebe od želja. Stalno novim proizvodima, uslugama i doživljajima pokušava se ispuniti nutarnju prazninu, stvoriti dinamiku kao protutežu nutarnjoj statičnosti. Na putu otkrivanju istina, staro i novo su iluzija, a fascinacija prolaznim udaljava nas od onog neprolaznog, od pronicanja u neiscrpnu, vječnu tajnu života.
Živimo u eri komunikacija u kojoj se komunikacijska sredstva neprestano umnožavaju. Istovremeno je uočljiv i proturječan fenomen: rastuće udaljavanje, sve manje i sve teže komuniciranje. Prevladava brza, kratka razmjena informacija uz osiromašivanje jezika. Nedostaje živi razgovor za koji je potrebno znati slušati i znati govoriti. Dobar razgovor je poput glazbenog umijeća u kojem se instrumenti usklađuju i stvaraju suzvučje, što omogućuje razmjenu misli i osjećaja i utire put prema harmoničnim međuljudskim odnosima.
Lik junaka koji savladava zmaja postoji od pamtivijeka širom svijeta. Kršćanska tradicija slavi sv. Jurja, rimskog vojnika iz Dioklecijanova doba koji umire kao mučenik, i štuje ga kao uzor viteštva, časnosti i požrtvovnosti, a slava mu počiva na savladavanju zmaja! Mitski motiv zmaja upućuje na arhetipsku borbu viteza u njegovom unutrašnjem biću i označava oslobađanje duše od njezinih okova, od tjelesnog "zmaja". Po uzoru na mitski obrazac, borba sa zmajem je i nastojanje ovladavanja našom vlastitom nižom prirodom.
Naše konzumerističko doba zahtijeva originalnost, nove originalne stvari, od potrošačkih artikala do filozofskih ideja. No, nije bitna originalnost ideja već njihovo življenje. Filozofski put nije ni intelektualan ni akademski, on se sastoji u življenju u skladu s odabranim idejama. Stoga je bitno otvoriti um bezvremenim idejama i svakodnevnom primjenom učiniti ih svojima.
Jutarnja svjetlost koja rastjeruje tamu i pomaže nam razabrati oblike i boje priziva Platonovu alegoriju o pećini. Oslobođenik izlazi na svjetlo dana, vidi i spoznaje pravu stvarnost. Analogno tome, kad bismo vlastiti život vidjeli osvijetljen odozgo, sjene bi se raspršile i sve što nam se događa vidjeli bismo u pravom svjetlu. Shvatili bismo da je život igra svjetla i sjene, da ga takvog treba prihvatiti te naučiti hodati svijetlom stranom, ususret Suncu. Jer Sunce je stvarnost iza oblaka prema kojoj trebamo usmjeriti svoje nastojanje i pronaći izlaz iz vlastite pećine.
U antici su zvjezdoznanstvo i prirodoznanstvo bili istodobno znanost i umjetnost, a zaštitnica im je bila muza Uranija. Danas u vrevi svakodnevnice zaboravljamo da postoje nebo i zvijezde i zakoni koji vladaju univerzumom. Podignemo li pogled, vidjet ćemo čudesni svijet prepun života, u kojem je sve povezano sa svime. Mi dolje, zvijezde gore, nismo odvojeni svjetovi, njihova svjetla trepere u ritmu otkucaja našeg srca. Nebeska muza Uranija nadahnjuje na spoznaju tih nevidljivih veza u prirodi.
Posljednji mjesec u godini u znaku je blagdana, obiteljskih i prijateljskih okupljanja, darivanja. Gašenjem blistavih blagdanskih svjetalaca vraćamo se u sivu svakodnevnicu ispunjenu obvezama koje nas zarobljavaju i ne ostavljaju mjesta za susrete i druženja. No, u pozadini tinja potreba za trenucima zajedništva, dijeljenja radosti i nade, od čega je sazdana božićna čarolija... Ako uistinu vrednujemo te trenutke, uz dobru volju moguće je održati taj duh živim tijekom cijele godine, a ne samo u prosincu.
Živimo u vremenu u kojem digitalni mediji dominiraju svakodnevnim životom i u kojem se javno mnijenje nameće kao sudac svemu što se govori i radi. Ono se poput njihala kreće između dviju krajnosti: kritike i pohvale. U takvom okruženju ne možemo očekivati da svi sve prihvaćaju. Čovjek koji je uvjeren u važnost izvršavanja svojih dužnosti sluša glas svoje savjesti, a ne promjenjiva prolazna mišljenja.
Pogled na more nikoga ne ostavlja ravnodušnim, bilo da blista u jutarnjem suncu ili se zlati u sutonu, bilo da miruje u bonaci ili bjesni u oluji. Moćno je i nepredvidivo, zastrašuje, zadivljuje i zove… Vezuje se uz prvobitnu materiju, u svojim njedrima čuva sjećanje na prošla vremena i na začetke života. Njegov široki beskraj ispunjava neizrecivom čežnjom, kao i zvjezdano nebo. More je simbol vječnosti i beskonačnosti koji u čovjeku budi pjesnika i filozofa.