Bili mi toga svjesni ili ne, uronjeni smo u svijet zvukova. Svaki zvuk u fizičkom svijetu budi odgovarajući zvuk u nevidljivom i stavlja u pokret određenu skrivenu snagu prirode. Stoga je glazba izvorno bila instrument komunikacije s duhovnim svijetom, a korištena je i kao sredstvo za postizanje sklada između duše i tijela, što danas opet postaje aktualno. Glazba utječe na nas na različite načine i može biti sredstvo usavršavanja pa je zato važno što slušamo.
Harmonija i ljepota čine se nespojivima sa znanošću, no znanost je u svojoj najdubljoj dimenziji potraga za harmonijom, redom i ljepotom koji su utkani u samu prirodu. Otkrića velikih znanstvenika često nisu vođena samo logikom i eksperimentima, nego i prepoznavanjem harmonije i ljepote u prirodi. Otkrivajući harmoniju i ljepotu kao izraze božanskog, znanost se ne zaustavlja na tehničkom znanju. Ona postaje put prema božanskom, kao i prema vlastitoj biti.
Znanost i religija različitim putevima pristupaju jednoj te istoj krajnjoj stvarnosti – zagonetki Boga. Znanstvenici se slažu s teolozima o postojanju nevidljive pokretačke sile i zakona prirode i, premda znanost skida neke od velova tajni prirode, ne otkriva smisao postojanja ni krajnji misterij Boga. Najveći znanstvenici prepoznaju važnost dijaloga između znanosti i religije jer se one međusobno nadopunjuju u zajedničkoj težnji za temeljnom istinom.
Usamljenost pogađa sve, neovisno o materijalnom statusu ili intelektualnom nivou. Problem usamljenosti podsjeća na ledeni brijeg: postoji vidljiv i razumljiv gornji dio, i drugi, mnogo veći dio koji nije vidljiv ni shvatljiv. Pogledamo li dublje, uviđamo da usamljenost zapravo ovisi o nama samima, o tome kako se odnosimo prema životu i svijetu koji nas okružuje. Istinska pak usamljenost nastaje kada nisu zadovoljene suštinske potrebe duše.