Umjerenost, jedna od četiri temeljne stoičke vrline, znači znati pronaći pravu mjeru i ton u svemu da bismo živjeli život doličan čovjeku. Izvire iz zdrave prosudbe o nama samima i o svemu što nas okružuje. Stoga um poput kormilara mora upravljati čovjekovim odabirima i postupcima jer ga strasti udaljavaju od njegove humane prirode. Umjerenost podrazumijeva stalno nastojanje kako bismo postigli zlatnu sredinu koja jamči ispravan životni put.
U našem vremenu iznimnog uzleta znanosti i tehnologije, znanost se izdiže iznad ostalih aspekata kulture, no ona nije svemoguća i ne daje odgovore na bitna ljudska pitanja. Znanost istražuje materijalni svijet, ono što je dostupno ljudskim osjetilima, dok zanemaruje suptilnu, duhovnu razinu postojanja. Francuski filozof znanosti Jean Staune govori o nužnosti reformiranja znanosti te o novoj znanstvenoj paradigmi koja će premostiti jaz između razuma i duhovnosti i tako omogućiti stvarni ljudski napredak.
Živimo u eri komunikacija u kojoj se komunikacijska sredstva neprestano umnožavaju. Istovremeno je uočljiv i proturječan fenomen: rastuće udaljavanje, sve manje i sve teže komuniciranje. Prevladava brza, kratka razmjena informacija uz osiromašivanje jezika. Nedostaje živi razgovor za koji je potrebno znati slušati i znati govoriti. Dobar razgovor je poput glazbenog umijeća u kojem se instrumenti usklađuju i stvaraju suzvučje, što omogućuje razmjenu misli i osjećaja i utire put prema harmoničnim međuljudskim odnosima.
U posljednjem desetljeću upadljivo je oživjelo zanimanje za stoičku filozofiju. To se pripisuje njezinim praktičnim životnim savjetima koji nude oslonac u nesigurnom vremenu u kakvom živimo. Stoicizam je vježba stabilnosti, buđenja unutarnjih snaga i dubljeg promišljanja koje nas povezuje sa životom u cjelini. Živjeti u skladu sa stoičkim učenjem znači usredotočiti se na ono na što možemo utjecati, a to su naši postupci, reakcije, ponašanje, uz razvijanje strpljivosti i dobrohotnosti, što vodi spokojnom i sretnom životu.
Uskogrudno neprihvaćanje drugih i drugačijih postoji u različitim oblicima oduvijek. Stoga su moralna učenja svih filozofija i religija promicala toleranciju i bolje razumijevanje drugih. Rasizam kao ideologija razvio se u 18. stoljeću, stvorivši jaz između napredne Europe i ostatka svijeta. Iako naše razlike život čine bogatijim i življim, u današnjem svijetu iza privida otvorenosti i tolerancije izbija potisnuto neprihvaćanje. Razlike je potrebno prihvatiti jer svako ljudsko biće je različito, a čovječnost je zajednički korijen koji nas povezuje.
Pojam empatije, aktualiziran krizom kroz koju prolazimo, označava suosjećanje kao sposobnost uživljavanja u emocionalna stanja, mišljenje i ponašanje drugih ljudi. Suosjećanje nalazimo u središtu svih religijskih i etičkih tradicija koje nalažu da postupamo prema drugima onako kako želimo da se postupa prema nama. Djelotvorno suosjećanje olakšava dublje povezivanje i razumijevanje drugih, a time i nas samih, ključ je suživota i ostvarenja čovjekove ljudskosti.
Sakralna geografija oslanja se na temeljni kozmogonijski mit koji prenosi model stvaranja univerzuma od prvotnih vremena naovamo. Unatoč razlikama u predajama, mit sadrži sliku središta svijeta koje povezuje ono što je gore s onim što je dolje, poput osi svijeta zahvaljujući kojoj je sve povezano i živi. To je činilo jezgru vjerovanja tradicionalnih društava čiji je materijalni svijet bio uređen po uzoru na mitsku geografiju. Čovjek je uz pomoć sakralne geografije proživljavao iskustvo svetog i bio povezan s univerzumom.
Nagone za održanjem života, duboko upisane u genetsku strukturu čovjeka, dijelimo sa životinjama. No, kao ljudska bića u evoluciji vrste sudjelujemo razvijanjem humaniteta, kroz svjesno održavanje odnosa između humanog i animalnog, u kojem prevladava ono humano. Ako se to zapostavi, civilizacija tone u barbarstvo bez obzira na sav razvoj tehnologije. Na nama je da izaberemo hoćemo li slijepo popuštati nagonima ili težiti ljudskom dostojanstvu.