Platon

Aktualnost Platonove dijalektike

Što je dobro, pravedno, lijepo itd., pitanja su s kojima je Sokrat suočavao svoje sugrađane te im dijalektičkim putem pomagao doći do ispravnih spoznaja. Platon razrađuje dijalektiku u stupnjevit put traženja istine koji čovjeka usmjerava prema ideji dobra. Put počinje priznavanjem neznanja te vodi preko oslobađanja od površnog mnijenja do konačnog razumijevanja stvari i odnosa. Uz upitne kriterije današnjice koji nesvjesno upravljaju našim odabirima, potrebno je oživjeti dijalektiku koja unosi misaoni red i vraća nas trajnim vrijednostima.

Aristotelova praktična filozofija

Platonov učenik Aristotel bio je jedan od najsvestranijih i najsistematičnijih filozofa starog vijeka s kojim će grčka filozofija doseći svoju punu zrelost. Ideal koji mu je usadila Platonova Akademija bio je vladavina duha i vrline kako u životu pojedinca tako i u životu države. Izgrađena na tim temeljima, njegova praktična filozofija bila je sprega etike i politike, znanosti o individualnom i društvenom životu, jer su obje imale isti cilj: brigu za dušu i odgoj građana.

Nutarnja čistoća

Prema Plotinu čovjekovo istinsko biće blistavo je i čisto poput dijamanta. Iako njegova bit ostaje netaknuta, na njega se dnevno kaleme različiti sadržaji koji mu ne pripadaju i zato ih treba čistiti. No, prethodno treba naučiti razlučivati ono istinsko od nakalemljenog da bismo znali što je potrebno ukloniti. Uklanjanje svega suvišnog podrazumijeva nutarnju borbu sa samim sobom, kako bismo se izborili za prevlast onog najboljeg ljudskog u nama.

Filozofija i religija

Izvorno jedinstvene, filozofija i religija doimaju se danas dijametralno suprotnima, no pitanja kojima se bave su ista: smisao ljudskog postojanja, pitanja o Bogu, smrti, dobru i zlu. I religija i filozofija teže uspostavljanju dodira s krajnjim uzrokom i izvorom svega, onim svetim. No, težište religije je na vjerovanju, a filozofije na umnom rasuđivanju. U XX. stoljeću započelo se obnavljati mostove između religije i filozofije kako bi se ta dva puta ujedinili u traganju za Istinom.

Platonovo učenje o duši – II. dio

Platon nam prenosi da naša osnovna briga u životu mora biti briga o duši, jer smrt čovjeku oduzima sve osim duše. To je prije svega briga o njenom pročišćenju, što Platon povezuje s disciplinom tijela i uma koja čovjeka usavršava. Obnova početne čistoće i vraćanje izgubljene cjelovitosti duše je i glavna zadaća filozofa i zalog njegovog oslobađanja od okova neznanja.

Platonovo učenje o duši – I. dio

Polazeći od stava da je duša besmrtna i da je smrt samo prijelaz s ovog u drugi svijet, Platon opisuje taj drugi svijet oslanjajući se na drevne tradicije. Oslobodivši se tijela, duša se susreće sama sa sobom i svojim djelima. Tada postaju vidljive sve njezine vrline i mane, koje su zapravo jedina imovina duše koju ona nosi sa sobom. Posmrtno postojanje proces je pročišćenja i obnavljanja snaga duše da bi, vrativši se na zemlju, nastavila dugi put upoznavanja sebe i svoje istinske prirode.

Rođenje zapadne glazbe

Iako su se na području istočnog Mediterana, Male Azije i Bliskog istoka stoljećima stapali razni etnički i kulturni utjecaji, Grci su bili ti koji su utemeljili prvi znanstveni i filozofski pristup glazbi, na čemu počiva današnja glazbena teorija i zvukovni ideal zapadne glazbe. Također su joj pridavali veliki odgojno-pedagoški značaj. Posredstvom Rima i islamske kulture temelji grčke glazbe preneseni su u srednji vijek, gdje su se asimilirani sačuvali do današnjih dana.

Platonov mit o pećini

U svom Mitu o pećini Platon na alegoričan način govori o čovjekovom traganju za spoznajom. Pećina ili "stan u tamnici" metafora je mraka neznanja koje proizlazi iz naše vezanosti isključivo za ono što prenose fizička osjetila, zbog čega je slika stvarnosti sužena samo na pojavni svijet. Da bi se ugledalo Sunce i sagledala istinska stvarnost, nužno je uložiti napor za oslobađanje iz pećine. Potom je dužnost oslobođenika to znanje i iskustvo prenijeti onima koji i dalje žive u pećini neznanja.

Mitovi o potopu

Kod svih starih naroda susrećemo mitove o potopu iste okosnice: zbog narušenog sklada Bog šalje poplavu, čime označava kraj jedne epohe čovječanstva te početak nove. Kataklizme periodično pogađaju Zemlju, a one pradavne upletene su u mitove. Platon piše o Atlantidi, otoku "iza Heraklovih stupova", koji je kataklizmičkim potresima i poplavama potonuo u more. Potop ima korektivnu ulogu, on vraća univerzumu izgubljenu ravnotežu, a u simboličkom ključu govori nam o kraju jednog vremenskog ciklusa i početku novoga.

Filozofija umjetnosti

Dok su antički filozofi umjetnost dovodili u vezu s utjelovljenjem arhetipa ljepote, često se čini kao da je ljepota izgnana iz suvremene umjetnosti i da ona stoga gubi ulogu oplemenjivanja čovjeka. Postavlja se pitanje uloge i zadaće suvremene filozofije spram umjetnosti. Najveći filozofi umjetnosti Platon i Plotin poučavali su kako pomoću ljepote pristupiti razumijevanju duhovne stvarnosti. Na tom tragu, nameće se potreba uspostavljanja jasnih kriterija vrednovanja i razumijevanja umjetničkog djela te vraćanja ljepote umjetnosti.