Je li moguće vratiti čovjeka plemenitijem i istinski ljudskom životu? Zanimljiv je sljedeći primjer kako primjena vrijednosti utječe na probleme suvremenog svijeta. U New Yorku su osamdesetih godina prošlog stoljeća pokazatelji nasilja (broj ubojstava, djelovanja bandi, trgovina drogom, krađe, grafiti itd.) dosegnuli najvišu razinu u 20. stoljeću. Međutim, tijekom devedesetih godina isti ti pokazatelji nasilja naglo su pali. Što se dogodilo? Kako se to postiglo?
Sve je započelo skromnim eksperimentom koji je kasnije nazvan “Teorija razbijenih prozora”. Prema toj teoriji, ondje gdje su dopušteni nered, gomilanje smeća i nepoštivanje zakona, stvaraju se uvjeti koji postaju plodno tlo za epidemiju nasilja. Na početku eksperimenta odabran je mali dio problematične četvrti u kojoj su zgrade obnovljene, razbijeni prozori popravljeni, napuštena vozila uklonjena, a okolni parkovi i igrališta uređeni. Nakon što su rezultati pokazali iznenađujući pad nasilja, vlasti i pokrovitelji podržali su proširenje projekta na cijele četvrti, pa čak i na stari gradski metro koji se dotad smatrao beznadnim slučajem.
Zapravo, ta ideja nije nova. Još prije dvadeset i četiri stoljeća Platon je istraživao temelje individualne i kolektivne etike učeći da se one u svojoj suštini ne razlikuju i da primjena etike na kolektivnoj razini postaje politika. U dijalogu Menon (O vrlini) Platon kroz lik Sokrata postavlja važna pitanja: Može li se vrlina naučiti? Kako je poučavati? Tko je može poučavati? Zaključio je da se vrlina ne može poučavati poput praktičnih vještina, primjerice tkanja, gradnje ili sviranja instrumenta. Štoviše, nije zajamčeno da će čovjek koji posjeduje vrline svoje vrline prenijeti na druge, što pokazuje primjer Perikla i njegovih sinova.
Prema Platonu, vrlinom se ne može upravljati rukama fizičkog tijela, kao u ranije spomenutim praktičnim vještinama, nego se, slikovito rečeno, njome mora upravljati rukama duše jer je vrlina sama bit ljudske duše. Stoga, potrebno je samo probuditi sjećanje ili reminiscenciju na vrlinu. Dakle, ne radi se toliko o učenju vrline, koliko o buđenju sjećanja i podsjećanju na to da smo ljudska bića čiji je zadatak razvijati vrline, latentne moći same duše. One nam omogućuju ispravnu prosudbu i ispravan odnos prema višim vrijednostima, umjesto precjenjivanja prolaznih materijalnih dobara čiju potrebu dijelimo sa životinjskim svijetom.
Vraćajući se na početni primjer o epidemiji nasilja u New Yorku, u svjetlu Platonove misli, uviđamo da su estetske i higijenske promjene koje su tamo uvedene podsjetile stanovnike na njihovo dostojanstvo i temeljnu ljudsku prirodu. U tom zanimljivom građanskom eksperimentu, koji je obuhvatio zajednicu od nekoliko milijuna ljudi, nije se podučavala etika, nisu se držala predavanja kriminalcima, marginaliziranima kao ni mirnim građanima, nego su provedene promjene koje su uvele novo vrednovanje stvari i okruženja, a pojedinci su stavljeni u nove uvjete koji su im omogućili povratak njihova ljudskog dostojanstva.
Možemo spomenuti i renesansu kao veliki povijesni primjer i temeljnu ulogu estetike i higijene u tako radikalnoj i teškoj promjeni kakav je bio prijelaz iz loših srednjovjekovnih uvjeta života u moderno doba. U tim i mnogim drugim primjerima vidimo njihovu važnu ulogu u buđenju sjećanja ljudskih bića i pobjedi nad velikim čovjekovim neprijateljem – zaboravom naše istinske prirode, vrline i unutarnje ljepote.
Estetske forme i sadržaji mogu biti vrijedni alati u nastojanju da probudimo sjećanja ili reminiscenciju na individualne i kolektivne vrline.
Primjerice, istraživanja na području muzikoterapije pokazala su da određene glazbene forme negativno djeluju na čovjeka, potiču nasilje i udaljavaju ga od zdravlja, ravnoteže i vrlina. Glazbeni oblici koji najsnažnije izazivaju reminiscenciju nadahnuti su zvukovima prirode, folklorom ili sakralnom umjetnošću. Slično vrijedi i za slikarstvo, ples i kazalište u kojima određene forme potiču reminiscenciju vrline, dok druge, nažalost prevladavajuće u današnjem svijetu, potiču nasilje.
Što se tiče sadržaja, odnosno tema, one bi se trebale baviti interesima ljudske duše na koje nas se želi podsjetiti, a ne fizičkog tijela koje se danas toliko koristi i promiče. Nažalost, u drugoj polovici 20. stoljeća teme koje zanimaju i jačaju dušu sustavno su uklonjene iz nastavnih planova i programa, što je jedan od glavnih uzroka dekadencije i ozbiljnih problema koji nas guraju u novi srednji vijek.
Današnji ubrzani ritam života nije napredak, kako ga se želi prikazati, već slobodan pad. Trebamo se vratiti temama važnim za reminiscenciju duše, onima koje omogućuju povratak našoj moralnoj prirodi, kao što su:
- odnos prema svetome
- besmrtnost duše
- smisao života
- upoznavanje samoga sebe
- ljubav
- život
- svijest i savjest
- ponašanje
- odluke
- uzori koji nas vode
U suvremenoj umjetnosti upravo su te teme često zapostavljene, ostavljajući iza sebe duhovno osiromašene pojedince, bez unutarnje snage i karaktera.
Vidjeli smo najvažnije aspekte estetike, a sada ćemo vidjeti aspekte higijene. Pod tim pojmom podrazumijevam red, održavanje i čistoću. Iako se čine materijalnijima od aspekata estetike, imaju veliku moć i usudio bih se reći da su preduvjet u formiranju svakog čovjeka u umijeću dobrog življenja.
Velika opasnost koju pritom treba izbjeći jest upadanje u rutinu i automatizam koji vode zaboravu i nesvjesnosti. Ne smijemo zaboraviti da je glavni cilj tih praksi potaknuti reminiscenciju duše na vrlinu.
Kroz povijest su svi veliki učitelji, čiji su životi bili primjeri vrline, ostavili dva važna savjeta za postizanje uspjeha: imati malo stvari o kojima se treba brinuti i odnositi se prema njima s pažnjom i ljubavlju kao da su živa bića. Također, pomaže njegovanje smirenog i dostojanstvenog odnosa prema materijalnim stvarima, što nas oslobađa stresa. Kultura “upotrijebi i baci” pridonijela je globalnoj dehumanizaciji modernih društava, gdje prijateljstva traju jedan dan, ljubavi jedan vikend, a obitelji ne traju ni toliko dugo da vide mladenačku dob svoje djece.
Kao što je prije pet stoljeća povratak klasičnim izvorima potaknuo pojavu renesansnog pokreta poznatog kao humanizam, koji nas je izvukao iz srednjeg vijeka, tako se i danas moramo vratiti klasicima kako bismo probudili novu renesansu.
Autor: Rein Blumenberg
Sa španjolskog preveo: Franco Špigić
