…neophodno je odabrati izazovne i teške, ali ostvarive ciljeve koji ne nadilaze naše sposobnosti…
Mađarsko-američki psiholog Mihály Csíkszentmihályi (1934. – 2021.) odrastao je u Europi traumatiziranoj Drugim svjetskim ratom, u kojem su mnogi ostali bez obitelji, doma, posla i sigurnosti. U takvim je uvjetima bilo teško nastaviti živjeti normalnim životom. Kao mladić je putovao Švicarskom i igrom slučaja prisustvovao predavanju o ratnim traumama. Predavanje, njemu tada nepoznatog predavača, toliko ga je zainteresiralo da je počeo čitati njegove knjige. Predavač je bio Carl Gustav Jung. Nakon što se s dvadeset i dvije godine preselio u Sjedinjene Američke Države, upisao je studij psihologije.
Pitajući se što život čini vrijednim življenja, odgovore je tražio u umjetnosti, filozofiji i religiji. Potom je počeo proučavati kreativne ljude iz različitih područja. Najprije su mu pozornost privukli umjetnici jer su neki od njih mogli toliko snažno uroniti u svoje djelo da bi zanemarili osnovne životne potrebe poput hrane, vode i sna. Istraživanje je zatim proširio na razgovore sa znanstvenicima, glazbenicima, sportašima i drugim kreativnim pojedincima. Želio je otkriti kako se osjećaju kada su najkreativniji. Nekoliko ispitanika opisalo je svoja iskustva metaforom vodene struje koja ih nosi. Tako je nastao termin flow – tok ili zanesenost. Zaključio je da su ljudi najkreativniji, najproduktivniji i najsretniji upravo kada se nalaze u stanju toka. Opisao ga je kao “potpunu uronjenost u aktivnost zbog nje same, kada svijest o sebi pada u drugi plan, percepcija vremena se mijenja, a radnje teku gotovo bez napora, tako da svaki pokret i svaka misao slijede iz prethodnih”.
Csíkszentmihályi je poznat po svojim istraživanjima sreće i kreativnosti, a ponajprije po konceptu toka, predstavljenom u djelu Flow – očaravajuća obuzetost: psihologija optimalnog iskustva. Objavio je više knjiga koje se uglavnom bave tom temom.
Iskustvo toka ili zanesenosti, koje autor naziva i optimalnim iskustvom, djeluje kao složeno stanje, no zapravo je vrlo jednostavno. Za njegovo postizanje potrebni su napor i samodisciplina, no kada se ostvari, sama aktivnost pruža doživljaj lakoće i spontanosti.
Upravo je zato za iskustvo toka neophodno odabrati izazovne i teške, ali ostvarive ciljeve koji ne nadilaze naše sposobnosti. Pritom je nužno usmjeriti mentalnu energije na zadatak, odnosno potpuno se uživjeti u ono što radimo.
Posvećenost i uronjenost u bilo koji zadatak – pisanje, čitanje, pripremu jela, obradu zemlje, nogometnu utakmicu, planinarenje – donose osjećaj da vladamo situacijom i da imamo kontrolu nad svojim postupcima.
U knjizi Flow – očaravajuća obuzetost: psihologija optimalnog iskustva Csíkszentmihályi navodi da je osjećaj sreće temeljno važan za čovjeka. Kako ostvariti sreću? Ovo pitanje postavljali su mnogi filozofi kroz povijest. Još je Aristotel pisao da ljudi više od svega žele biti sretni. Pitanje je moguće staro koliko i samo čovječanstvo, a i danas je vrlo aktualno.
Usprkos činjenici da danas dulje živimo, kao i napretku logistike, komunikacije i tehnologije, današnji čovjek teško ostvaruje sreću. Namjera pisca ove knjige bila je istražiti kada se ljudi osjećaju najsretnijima. Usmjerio se na pozitivne aspekte ljudskog iskustva poput radosti, kreativnosti i ispunjenosti, odnosno na proces potpune uronjenosti u život koji je nazvao stanjem toka.
Csíkszentmihályi ukazuje na to da sreća nije nešto što se kupuje novcem niti ovisi o vanjskim okolnostima. Tvrdi da se sreća postiže kada smo potpuno uključeni u svaku pojedinu situaciju u kojoj se nađemo, bila ona dobra ili loša, a ne kada za njom ciljano tragamo. Sreća je popratna pojava optimalnog iskustva, stanje za koje se svatko od nas mora osobno izboriti, stanje koje se mora njegovati i održavati. Taj put, zaključuje autor, započinje uspostavljanjem kontrole nad sadržajima vlastite svijesti.
* * *
Tijekom povijesti neke su kulture spremno prihvaćale činjenicu da nitko ne može biti potpun dok ne nauči kontrolirati svoje misli i osjećaje. Stanovnici konfucijanske Kine, antičke Sparte, Rimske Republike i ranih doseljeničkih naselja Nove Engleske, kao i pripadnici viših društvenih klasa, tijekom viktorijanskog doba, bili su odgovorni za kontroliranje svojih emocija. Oni koji su se prepuštali samosažaljenju i čije su postupke umjesto razuma određivali instinkti, gubili su pravo pripadanja društvenoj zajednici.
Korisno je pažnju zamisliti kao psihičku energiju zato što ona određuje ono što će se predstaviti u svijesti i zato što je potrebna za sve druge aktivnosti kao što su zapamćivanje, mišljenje, osjećanje i odlučivanje. Pažnja je kao energija jer bez nje ne bi bilo moguće obaviti nikakav rad, pri čemu se, radeći, ona troši. Usmjeravanjem te energije stvaramo. Sjećanja, misli i osjećaji ovise o tome kako koristimo pažnju. A ta je energija pod našom kontrolom i možemo birati kako ćemo je koristiti: stoga je pažnja naš najvažniji alat u zadatku povećanja kvalitete iskustva.
Kada osoba uspije organizirati svoju svijest tako da što češće doživi stanje očaravajuće obuzetosti, kvaliteta života se automatski poboljšava jer se čak i najdosadnije radne rutine mogu osmisliti i učiniti ugodnima. Kada smo u stanju očaravajuće obuzetosti, kontroliramo svoju psihičku energiju i sve što napravimo, dodatno uređuje svijest.
Optimalno iskustvo, prema jednom od najčešćih opisa, uključuje promjenu percepcije protoka vremena u usporedbi s uobičajenim iskustvima. Ritam određen aktivnošću smanjuje važnost objektivnog, vanjskog trajanja koje mjerimo s obzirom na vanjske događaje kao što su noć i dan ili otkucaji sata. Često se čini da sati prolaze kao minute. Općenito, većini ljudi čini se da vrijeme prolazi mnogo brže. Ipak se u rijetkim prilikama može dogoditi i suprotno pa tako baletani težak okret koji u realnom vremenu traje manje od sekunde doživljavaju kao da traje nekoliko minuta.
Kada smo u stanju očaravajuće obuzetosti, kontroliramo svoju psihičku energiju i sve što napravimo, dodatno uređuje svijest.
Ključni element optimalnog iskustva je taj što se ono završava u samom sebi. Čak i ako smo u početku odabrali aktivnost iz nekih drugih razloga, ona nakon nekog vremena postaje intrinzično ugodna… Termin “samosvrhovit” (autoteličan) dolazi od dvije grčke riječi: auto znači sam, a telos cilj. To označava samodostatnost aktivnosti koju započinjemo bez očekivanja budućih nagrada i samo radi ugodnosti same aktivnosti.
Optimalno iskustvo, kao i sve drugo, nije “dobro” u apsolutnom smislu. Dobro je u smislu da pruža mogućnost obogaćivanja života koji postaje intenzivniji i smisleniji. Dobro je jer povećava snagu i složenost pojma o sebi.
Jedan od najironičnijih paradoksa našeg vremena je dostupnost razonode koja se nekako ne uspijeva pretvoriti u ugodu. U usporedbi s malo starijim generacijama imamo mnogo više prilike dobro se zabaviti, ali nema dokaza da zaista više uživamo u životu od naših predaka. Mogućnosti same za sebe nisu dovoljne. Potrebne su nam vještine da bismo ih znali iskoristiti. Također trebamo znati kako kontrolirati svijest, a to je vještina kojom mnogi nisu ovladali. Okružena ogromnim spektrom različitih rekreacijskih pomagala i mogućnosti izbora, većina se dosađuje i frustrira.
Glazba, koja je organizirana zvučna informacija, pomaže u organizaciji uma koji se usmjerava na nju i na taj način smanjuje psihičku entropiju, poremećaj koji doživljavamo kada nesustavne informacije ometaju naš um. Slušanje glazbe može otjerati dosadu i anksioznost, a kada joj se ozbiljno posvetimo, može stvoriti iskustvo očaravajuće obuzetosti… Neki ljudi smatraju da su tehnološka dostignuća jako poboljšala kvalitetu života jer su učinila glazbu lagano dostupnom… Kontinuirani pristup dobroj glazbi trebao bi obogatiti naš život.
…nužno je usmjeriti mentalnu energiju na zadatak, odnosno potpuno se uživjeti u ono što radimo.
Ali taj argument pati od uobičajenog brkanja ponašanja i doživljaja. Stalno slušanje snimljene glazbe može ili ne mora biti više ugodno od slušanja jednosatnog koncerta koji smo tjednima radosno iščekivali. Nije slušanje to koje poboljšava život, već čujenje. Slušamo glazbu, ali je rijetko čujemo i rijetki zaista dožive očaravajuću obuzetost kao rezultat tog slušanja. Kao i kod svega drugog, i kod slušanja glazbe trebamo se usmjeriti na nju.
Prosvjetljujuća Apolonova moć počivala je na njegovoj sposobnosti sviranja lire, Pan je svojom frulom publiku dovodio do ekstaze, a Orfej je zahvaljujući svojoj glazbi uspio zaustaviti čak i smrt. Te legende upućuju na vezu između sposobnosti stvaranja sklada kroz zvuk te općenitijeg i apstraktnijeg sklada koji se nalazi u temelju onog oblika društvenog poretka koji nazivamo civilizacijom. Imajući tu vezu na umu, Platon je vjerovao da bi se djecu prije svega trebalo učiti glazbi. Učenje načina na koji mogu usmjeriti pažnju na ugodne ritmove i harmonije uredilo bi cijelu njihovu svijest.
Sačuvani ostaci Demokritovih radova pokazuju koliko je on uživao u razmišljanju: “Božanski je razmišljati o nečem lijepom ili nečem novom”; “Sreća ne počiva u moći ili novcu; ona leži u ispravnosti i svestranosti”; “Radije bih otkrio jedan pravi uzrok nego vladao perzijskim kraljevstvom”. Ne čudi da su neki od njegovih prosvjećenijih suvremenika zaključili da je Demokrit predodređen za sreću pa navode da je on “najvećim dobrom nazivao Veselje, a često i Povjerenje, odnosno um bez straha”. Drugim riječima, uživao je u životu jer je naučio kontrolirati svoju svijest.
Jezik se, kao što smo već nekoliko puta spominjali u drugim kontekstima, vrlo kreativno može koristiti u poeziji. Stihovi su, budući da omogućuju umu da sačuva doživljaje u sažetoj i transformiranoj formi, idealni za oblikovanje svijesti. Svakodnevno čitanje pjesama za mozak je način održavanja forme jednako kao što tijelu znači odlazak u teretanu. Ne treba se raditi o “velikoj” poeziji, barem ne na početku. I nije važno pročitati cijelu pjesmu. Važno je pronaći barem stih koji počinje “pjevati”. Ponekad je čak i jedna riječ dovoljna da otvori prozor novom pogledu na svijet i pokrene mozak na unutrašnje putovanje.
Idealno, kraj ekstrinzično primijenjenog obrazovanja trebao bi biti početak intrinzično motiviranog učenja. U tom trenutku cilj učenja nije dobivanje određene ocjene, diplomiranje ili pronalaženje posla. Umjesto toga, cilj je razumjeti što se oko nas događa, razviti osobno smislen osjećaj značenja iskustva. Iz toga može proizaći duboki užitak mislitelja koji su doživljavali Sokratovi i Platonovi učenici i koje je opisano u Filebu: “Mladi čovjek koji se po prvi put napio s tog izvora osjeća se sretno kao da je našao kovčeg s blagom. On je pozitivno zanijet.” Citat je star oko dvadeset i četiri stoljeća, ali ni suvremeni promatrač ne bi mogao živopisnije opisati što se događa kada osoba prvi put u svom umu otkrije optimalno iskustvo.
Najveći test za sposobnost kontroliranja kvalitete doživljaja je procjena onog što radimo dok smo sami i kada ne postoje vanjski zahtjevi koji bi nam strukturirali pažnju. Relativno je lako usmjeriti se na posao, uživati u društvu prijatelja ili se usmjeriti na kazališnu predstavu ili koncert. Ali što se događa kad ostanemo sami sa sobom? Jesmo li, kada ostanemo sami i kada se na dušu spusti mračna noć, prisiljeni očajnički pokušavati odvratiti um od njezinog dolaska? Ili se možemo usmjeriti na aktivnosti koje nisu samo ugodne već i omogućuju rast pojma o sebi?
Svrha, odluka i sklad ujedinjavaju život i daju mu smisao pretvarajući ga u kompaktno iskustvo očaravajuće obuzetosti. Onome tko postigne to stanje nikad ništa neće nedostajati. Onaj čija je svijest tako uređena ne boji se neočekivanih događaja, pa čak ni smrti. Svaki trenutak ima smisla i većina njih su ugodni.
Svrha usmjerava naše napore, ali to ne znači da nam nužno uz to olakšava život. Ciljevi nas mogu voditi u različite nevolje i u tom ćemo trenutku možda razmišljati o odustajanju i pronalaženju nekih manje zahtjevnih načina uređenja svog ponašanja. Možda će nam život biti ugodniji i udobniji ako budemo mijenjali ciljeve svaki put kad nam zaprijete problemi, ali ćemo na kraju vjerojatno biti isprazni i bez svrhe.
Svrha, odluka i sklad ujedinjavaju život i daju mu smisao pretvarajući ga u kompaktno iskustvo očaravajuće obuzetosti. Onome tko postigne to stanje nikad ništa neće nedostajati. Onaj čija je svijest tako uređena ne boji se neočekivanih događaja, pa čak ni smrti.
Aktivnost i refleksija morali bi se idealno nadopunjavati i međusobno podupirati. Aktivnost je sama za sebe slijepa, a refleksija neplodna. Prije ulaganja velike količine energije u neki cilj moramo se zapitati: Je li to ono što zaista želim? Je li to ono u čemu uživam? Hoću li u tome uživati u bliskoj budućnosti? Je li to vrijedno cijene koju ja i drugi moramo platiti? Hoću li moći živjeti sam sa sobom ako to postignem?
Autor: Mihály Csíkszentmihályi
Priredila: Dina Knežević
Izvor: Mihály Csíkszentmihályi, FLOW – očaravajuća obuzetost.
Psihologija optimalnog iskustva, Naklada Slap, 2006.
