Rasprave o reformi obrazovanja najčešće se bave aspektima forme koji zamagljuju temeljni cilj: čovjekov cjeloviti razvoj. Suvremeni obrazovni sustavi više su usmjereni na stvaranje radne snage za tržište rada, upravljano zakonima ponude i potražnje, nego na razvoj istinskih ljudskih potencijala. Potrebno je novo obrazovanje koje će biti oslonac razvoju unutarnjih kvaliteta i dubokih poriva duše te olakšati mladima pronalaženje svog mjesta u svijetu i u životu.
Moderni svijet je zapostavio duhovnost u tolikoj mjeri da više ne znamo što ona zapravo jest. Čovjek je sazdan od tijela, duše i duha. Duh je besmrtna božanska iskra u nama neodvojiva od božanskog Duha, kao što je Sunčeva zraka neodvojiva od Sunčeve svjetlosti. Duh je jedan, a ipak je povezan sa svim živim bićima. Prepoznavanje duhovnih korijena i jedinstva u svemu je duhovnost, a duhovno živjeti znači davati prednost duhovnom nad materijalnim, odnosno živjeti temeljne ljudske vrijednosti dobrote, suosjećanja i ljubavi.
Pojam kulture u modernom je svijetu obezvrijeđen i obično se poistovjećuje s popularnom umjetnošću i zabavom. No, kultura predstavlja sve ono što nas određuje kao ljude i obuhvaća sveukupno kreativno humano djelovanje izraženo kroz znanost, umjetnost, religiju i društvene odnose. Riječ "kultura" etimološki se odnosi na kultiviranje zemlje, ali i duha. S kulturom se ne rađamo, ona se usvaja, način je na koji se čovjek "kultivira" i oplemenjuje, a u suživotu s drugim ljudima ostvaruje smisao svojih životnih nastojanja.
U knjizi Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu, napisanoj između dva svjetska rata, Nikolaj Berdjajev lucidno analizira društvene procese te predviđa buduća kretanja, što se u mnogočemu pokazuje točnim, a to knjigu čini aktualnom i danas. Posebno upozorava na dehumanizaciju zbog "mehanizacije i tehnizacije života" pri čemu čovjek gubi svoje unutarnje uporište, vezu s duhovnim svijetom. Jedino duhovni preporod na koji poziva može ozdraviti i ponovno humanizirati čovjeka.
Simboli nas prate u snu i na javi prenoseći duboki sadržaj koji nadilazi granice razuma i njegove logike. Takvi se sadržaji objavljuju u formi simbola jer riječi ne mogu izraziti njihovu dubinu i sve različite aspekte. Simbol prima i prenosi određenu snagu iz prirode i svemira posredstvom koje rezonira i u nama stvara odjek. On skriva i otkriva određene istine o čovjeku, prirodi, kozmosu i najprimjerenije nam približava nejasno naslućenu duhovnu stvarnost koja je ishodište svega.
Profesor budističke filozofije Daisetz Teitaro Suzuki bio je prvi veliki znanstveni tumač Istoka Zapadu. Kao autor nekoliko vrlo utjecajnih djela smatra se najzaslužnijim za širenje zanimanja za zen filozofiju na Zapadu 1950-ih. U svojoj knjizi Osnove mahāyānskog buddhizma pruža sveobuhvatan uvod u misao te škole budizma, ali daje i sustavan pregled istočne filozofije, povlačeći paralele sa zapadnom filozofijom i književnosti.
Kultura koja se razvila u 3. tisućljeću prije Krista u istočnoj Slavoniji nosi naziv po arheološkom lokalitetu Vučedol, gdje se u bakrenom dobu nalazilo njezino najznačajnije središte. Otuda se zahvaljujući razvoju metalurgije bakra proširila središnjom i jugoistočnom Europom. Fragmenti vjerovanja utjelovljeni u kultnim predmetima i simbolima utisnutim u keramici upućuju na utjecaje kretsko-mikenske i egipatske kulture. Vučedolska kultura, kao sinonim bakrenog doba, smatra se temeljem prvih civilizacija Europe.
Svedena na teoretsku znanstvenu disciplinu, današnja filozofija nema previše dodira sa stvarnim životom pa je izgubila svoju izvornu ulogu. Za razliku od nje, učenja tradicionalnih filozofskih škola pružala su čovjeku odgovore na temeljna ljudska pitanja, podučavala ga kako se upoznati s vlastitom prirodom i ovladati njome te kako ostvarivati suživot s drugim ljudima. Njihova je živa filozofija poticala ono najplemenitije u čovjeku, nekada i danas, stoga je bezvremena i nadasve korisna.
U mitovima s različitih krajeva svijeta pronalazimo ponavljajuće obrasce i upadljive podudarnosti. Ponajprije se to odnosi na mitove o općem potopu, o herojima utemeljiteljima gradova, o božanskim pomagačima koji su ljude naučili različitim umijećima, o zlatnom dobu čovječanstva itd. To sugerira ideju da se radi o stvarnim događajima koji su toliko snažno utjecali na svijest čovječanstva da su ih zabilježile sve tradicije. Ti tragovi iz dubina vremena pomažu nam rekonstruirati daleku prošlost čovječanstva, ali i naslutiti budućnost.
Sve tradicije kroz sva vremena govore o postojanju Boga, dok se ateističke struje trude to opovrgnuti. Znanost, filozofija i religija nijemi su pred tom velikom zagonetkom koja je za um neobuhvatljiva beskonačnost, stoga preostaje odgovor potražiti jedino u vlastitom srcu, sjedištu božanske iskre koja u nama uvijek tinja i ustrajno teži krajnjem smislu postojanja.