O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom1 onom, koji se mnogo naluto razorivši presvetu Troju… Odiseja, I, 1–2
Prije gotovo tri tisuće godina Homer je ispripovijedao priču o čovjeku koji se nakon Trojanskoga rata pokušava vratiti kući. Na prvi pogled, Odiseja je pustolovni ep prepun bogova, čudovišta, oluja i dalekih otoka. No, vrijeme je pokazalo da njezina snaga ne leži u neobičnim događajima, nego u nečemu mnogo dubljem. Odiseja ne govori samo o jednom čovjeku koji se kao junak vraća kući na Itaku, nego o svakom čovjeku koji tijekom života pokušava pronaći vlastiti put.
Možda upravo zato i danas iznova privlači pažnju široke javnosti. Njezina aktualnost ne proizlazi iz spektakularnih prizora, nego iz pitanja koja postavlja. Tko sam? Što je moj pravi cilj? Što me udaljava od njega? I kako, unatoč svim kušnjama, ostati vjeran onome što smatram dobrim?
Zanimljivo je da Odisejeva priča ne počinje u trenutku najveće opasnosti, nego nakon najveće pobjede. Troja je osvojena, rat je završen, slava je stečena. Naizgled je sve ostvareno. Međutim, upravo tada započinje njegovo pravo putovanje.
Koliko smo se puta u životu i mi slično osjećali? Završili smo školovanje, ostvarili smo profesionalni uspjeh, osnovali obitelj ili postigli cilj kojemu smo godinama težili. Izvana izgleda kao da smo stigli na odredište, a mi ipak osjećamo da nešto bitno tek trebamo započeti. Vanjske pobjede mogu otvoriti vrata, ali ne mogu odgovoriti na pitanje o smislu.
U tome se krije prva velika Homerova poruka. Istinsko putovanje ne započinje kada krenemo na put, nego kada se zapitamo o smislu vlastitog života. Svrha Odisejeva lutanja nije upoznavanje svijeta, već upoznavanje sebe. Sokrat će nekoliko stoljeća kasnije na to podsjetiti Alkibijada: “Duša, želi li upoznati samu sebe, mora gledati u dušu.” (Platon, Alkibijad)
Na Odisejevu putovanju nema slučajnih susreta. Svaki otok, svako čudovište i svaka kušnja predstavlja jedno od lica ljudske prirode ili jednu od slabosti, poput zaborava, oholosti, nepovjerenja, želje za ugodom, znatiželje, straha, očaja ili žudnje za besmrtnošću.
Na otoku Lotofaga (grč. Lotophagoi, “oni koji jedu lotos”) Odisejevu pratnju nude plodovima lotosa koji je sladak, ali briše sjećanja. To je iskušenje zaborava vječnih ljudskih vrijednosti, bijeg od stvarnosti i prepuštanje prolaznim užicima, čime se riskira gubitak vlastitog identiteta i životnog cilja. Danas to možemo prepoznati u svemu onome što nas polako odvaja od naših ideala: u površnosti, lošim navikama, rastresenosti koju izaziva beskrajna buka svakodnevice.
Polifem predstavlja drugu kušnju. Odisej ga pobjeđuje inteligencijom, ali gotovo gubi plod svoje pobjede kada, vođen ohološću, otkrije svoje ime. Homer nas time podsjeća da najveći neprijatelji često nisu izvan nas, nego u nama samima.
Još su suptilnije sirene. One ne obećavaju ni bogatstvo ni užitak. Obećavaju sveobuhvatno znanje. Tvrde da znaju sve što se dogodilo i sve što će se dogoditi. U vremenu u kojem smo okruženi neprekidnim zovom informacija, njihova pjesma zvuči iznenađujuće suvremeno. Nikada nismo raspolagali s toliko podataka, no jesmo li zbog toga postali mudriji? Odisej se spašava ne zato što je jači od njihove pjesme, nego zato što poznaje vlastitu slabost. Traži da ga vežu za jarbol kako u trenutku kušnje ne bi slijedio prolazni poriv. Time poručuje da se prava sloboda ne sastoji u tome da činimo sve što poželimo, nego u vjernosti onome što smo prepoznali kao dobro.
Na Kalipsinom otoku susreće se s osobitim iskušenjem. Ondje nema rata, nema gladi ni opasnosti. Postoji samo mir, sigurnost, ljubav i obećanje besmrtnosti. Ali, nema Itake. Kalipsa ne pokušava Odiseju oduzeti život; pokušava mu oduzeti razlog zbog kojeg živi. Zato je možda najvažnija Homerova poruka ta da čovjek ne odustaje od svoje sudbine zbog patnje, nego puno češće zbog udobnosti.
Na kraju putovanja Odisej se vraća na Itaku. No, vraća se kao drukčiji čovjek. Otok se gotovo nije promijenio, promijenio se putnik. Upravo je u tome smisao njegova dugog lutanja.
“Ako još ne vidiš ljepotu u sebi, čini kao kipar koji oblikuje kip: uklanja suvišno, brusi, zaglađuje, sve dok se ne pokaže ljepota.” (Plotin, Eneade) Svako nadiđeno iskušenje lišava nas nečeg suvišnog, oslobađa nas naših vlastitih slabosti.
Filozofi su u Itaki vidjeli mnogo više od zemljopisnog odredišta. Ona je simbol ideala koji daje smjer ljudskom životu. Za jednog čovjeka to je istina, za drugoga pravednost, za trećega dobrota ili ljepota. Bez takvog ideala čovjek lako zaluta, ne zato što nema kartu nego zato što nema zvijezdu vodilju.
Možda je upravo zbog toga Odiseja i danas suvremena. Prije ili kasnije, svi ćemo se suočiti s našim vlastitim kiklopima i sirenama, pritajenim napastima koji će nas nastojati navesti da odustanemo od svojih ideala.
Homer nam nije ostavio priručnik s gotovim rješenjima. Ostavio nam je kartu. Na svakome od nas je da prepoznamo njezine upute u vlastitom životu.
1 Snalažljiv, mudar, lukav i iskusan čovjek koji je prošao mnoge nevolje.
Autor: Atila Barta
