Pod prijateljstvom podrazumijevamo skladan odnos s drugim ljudima s kojima možemo podijeliti radosti i tuge. No, stari grčki filozofi naglašavali su važnost uspostavljanja odnosa sa samim sobom i upoznavanja sebe. Postizanje unutarnjeg sklada Platon naziva "postati prijatelj sebi". Prijateljstvo sa sobom omogućuje prijateljstvo s drugima. To stanje ne dolazi samo po sebi, rezultat je svjesnog nastojanja i odnosa koji se gradi i usavršava te jamči sretan život.
Autentičnost u modernom žargonu znači "biti svoj", "biti ono što jesmo", što se izjednačava s izražavanjem svega onoga što osjećamo ili mislimo. No, čovjek je biće složeno od nižeg i višeg ja, a njegovi najautentičniji izrazi imaju ishodište u njegovom višem, istinskom ja, što se očituje kroz velikodušnost, pravednost, hrabrost i smirenost u nedaćama. Autentičnost je uređena osobnost koja omogućuje izražavanje istinske ljudske prirode.
Zagonetno Michelangelovo djelo San ili San o ljudskoj prirodi ostavlja prostor različitim tumačenjima. U prvom planu prikazan je netom probuđen čovjek, okružen porocima, no okrenut prema anđelu s fanfarom uperenom prema njegovu čelu. Budući da se sva Michelangelova djela temelje na mitskim pričama te da je bio nadahnut Platonovim učenjima, izgledno je da crtež prikazuje ideje sadržane u Fedru: trenutak buđenja duše u višoj stvarnosti, njezin odaziv na nebeski zov ljepote.
Glas tišine izbor je iz tibetske Knjige zlatnih pravila koja sadrži temeljna učenja istočne filozofije. Odabir je napravila Helena Petrovna Blavatsky u nastojanju da duboku mudrost drevnog Tibeta što razumljivije i poticajnije prenese zapadnim tragateljima odgovora na pitanja: koji je smisao i cilj mog postojanja, i kako ga dostići? Glas tišine uči da tek kada odbacimo metež vanjskog svijeta i postignemo nutarnju tišinu, možemo "čuti" tihog govornika, glas istine i savjesti koji boravi u svakome od nas, savjetuje nas i vodi na putu samoostvarenja.
Rasprave o reformi obrazovanja najčešće se bave aspektima forme koji zamagljuju temeljni cilj: čovjekov cjeloviti razvoj. Suvremeni obrazovni sustavi više su usmjereni na stvaranje radne snage za tržište rada, upravljano zakonima ponude i potražnje, nego na razvoj istinskih ljudskih potencijala. Potrebno je novo obrazovanje koje će biti oslonac razvoju unutarnjih kvaliteta i dubokih poriva duše te olakšati mladima pronalaženje svog mjesta u svijetu i u životu.
Današnja globalna civilizacija dosegnula je razinu materijalnog blagostanja i udobnosti kao nijedna druga civilizacija u povijesti. Ipak, takvo blagostanje nije jamstvo sreće. Zaokupljeni udobnošću, okrenuli smo se sebi, otuđili od svojih bližnjih te izgubili dodir sa suptilnijim aspektima stvarnosti. To se odražava u padu kulturnih vrijednosti, moralnosti i drugim zabrinjavajućim pojavama. Za život u punini potrebno je više od materijalnog blagostanja, a to je ispunjenje nematerijalnih humanih potreba.
Ljepota je apstraktan pojam, neshvatljiv bez prijenosa u vidljiv oblik. Da bi umjetnik mogao izraziti ljepotu, potrebna mu je odgovarajuća tehnika. No, tehnika sama po sebi je beživotna bez pravog nadahnuća, bez doticaja ljepote. Zadivljen pogled, nutarnji ili vanjski, otkriva umjetniku nove nijanse, nove tajne prirode koje se pokazuju kao ljepota. Sve izranja iz neiscrpnog misterija prirode koja nas podučava da tehniku treba staviti u službu ljepote, da forma ne zasjeni nebeski sadržaj koji dušu uzdiže u visine.
Moderni svijet je zapostavio duhovnost u tolikoj mjeri da više ne znamo što ona zapravo jest. Čovjek je sazdan od tijela, duše i duha. Duh je besmrtna božanska iskra u nama neodvojiva od božanskog Duha, kao što je Sunčeva zraka neodvojiva od Sunčeve svjetlosti. Duh je jedan, a ipak je povezan sa svim živim bićima. Prepoznavanje duhovnih korijena i jedinstva u svemu je duhovnost, a duhovno živjeti znači davati prednost duhovnom nad materijalnim, odnosno živjeti temeljne ljudske vrijednosti dobrote, suosjećanja i ljubavi.
Čovjek tradicionalnih društava vjerovao je da su prirodu oblikovale božanske snage i da je zato prožeta sakralnošću. Otkrio je da se pojedina mjesta u prirodi izdvajaju po naglašenoj božanskoj prisutnosti i ta su mu mjesta postala sveta. Na tim su mjestima, sjecištima kozmičkih i teluričkih energija, podizana svetišta i održavane svečanosti koje su služile usklađivanju s ritmom prirode. Sveta su mjesta iskonski izraz čovjekove potrebe da se poveže s božanskim izvorom.
U knjizi Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu, napisanoj između dva svjetska rata, Nikolaj Berdjajev lucidno analizira društvene procese te predviđa buduća kretanja, što se u mnogočemu pokazuje točnim, a to knjigu čini aktualnom i danas. Posebno upozorava na dehumanizaciju zbog "mehanizacije i tehnizacije života" pri čemu čovjek gubi svoje unutarnje uporište, vezu s duhovnim svijetom. Jedino duhovni preporod na koji poziva može ozdraviti i ponovno humanizirati čovjeka.