Seneka, jedan od tri velika rimska stoika, pred kraj života piše Moralna pisma Luciliju. U toj zbirci eseja u formi pisma prisnim obraćanjem iznosi praktične pouke stoicizma. U odabranom pismu govori o razlici između lažne i prave radosti, vladanju sobom i nepodlijeganju kratkotrajnim zadovoljstvima jer tako se utire put ispravnom življenju u duhu stoičke filozofije.
Skloni smo glorificirati dostignuća i napredne svjetonazore suvremenog čovjeka likujući nad onima naših predaka, dok će se budući naraštaji isto tako odnositi prema nama. Dok je za drevnog čovjeka svijet bio ispunjen bogovima koji su bili odraz njegovih strahova i želja, tehnološki napredak donio je nov način gledanja, ali ne sreću i sigurnost. Slika svijeta se mijenja, no ljudska duša napreduje sporim koracima. Razlika između drevnog i današnjeg čovjeka tek je u nijansama koje proizlaze iz vremensko-prostornog okvira.
Izvorno jedinstvene, filozofija i religija doimaju se danas dijametralno suprotnima, no pitanja kojima se bave su ista: smisao ljudskog postojanja, pitanja o Bogu, smrti, dobru i zlu. I religija i filozofija teže uspostavljanju dodira s krajnjim uzrokom i izvorom svega, onim svetim. No, težište religije je na vjerovanju, a filozofije na umnom rasuđivanju. U XX. stoljeću započelo se obnavljati mostove između religije i filozofije kako bi se ta dva puta ujedinili u traganju za Istinom.
Platon nam prenosi da naša osnovna briga u životu mora biti briga o duši, jer smrt čovjeku oduzima sve osim duše. To je prije svega briga o njenom pročišćenju, što Platon povezuje s disciplinom tijela i uma koja čovjeka usavršava. Obnova početne čistoće i vraćanje izgubljene cjelovitosti duše je i glavna zadaća filozofa i zalog njegovog oslobađanja od okova neznanja.
Polazeći od stava da je duša besmrtna i da je smrt samo prijelaz s ovog u drugi svijet, Platon opisuje taj drugi svijet oslanjajući se na drevne tradicije. Oslobodivši se tijela, duša se susreće sama sa sobom i svojim djelima. Tada postaju vidljive sve njezine vrline i mane, koje su zapravo jedina imovina duše koju ona nosi sa sobom. Posmrtno postojanje proces je pročišćenja i obnavljanja snaga duše da bi, vrativši se na zemlju, nastavila dugi put upoznavanja sebe i svoje istinske prirode.
Marsilio Ficino jedna je od središnjih ličnosti renesanse. Prijevodima Platonovih djela, svojim filozofskim sustavom i Akademijom u Careggiu dao je velik doprinos popularizaciji platoničke tradicije u zapadnoj misli. Osnovni aspekti njegove filozofije su shvaćanje Univerzuma kao jedinstvenog organizma s uređenom hijerarhijom, učenje o Dobru, Ljepoti i Ljubavi te učenje o duši koje se oslanja na Platonova učenja.
Svi se povremeno osjećamo neshvaćenima ili nedovoljno cijenjenima. Tada se trebamo sjetiti okrenuti nutarnje zrcalo, ili "oko duše", jer ono odražava ono prema čemu je usmjereno. Ako je usmjereno prema dolje, odražavat će samo loše stvari ovoga svijeta. Okrenemo li ga prema gore, blistavo nebo donijet će ljepotu i radost u naša srca. Održavanjem ovog odraza neba u našoj duši, sve će nam postati lakše, a naš put postat će ugodniji i radosniji.
Umjetnost posredstvom simbola ima snagu komunicirati s onim duboko intimnim, intuitivnim u čovjeku, zahvaljujući jeziku simbola koji je intuitivan i evokativan, i prirodnom nas analogijom povezuje s idejama bez posredovanja uma. Umjetnost tako može probuditi u čovjeku sjećanje na uzvišene arhetipove i istine te otvoriti vrata dubljoj, ljepšoj stvarnosti.
Ljudi bez smjera ili odredišta su poput trupaca bačenih u rijeku života koje nosi struja, sve dok ne nestanu s površine rijeke… No snagom volje, savladavajući pritom otpor grube materije, nastaje čovjek koji opirući se struji, putuje uzvodno rijekom života prema novom i boljem svijetu.
Mjesec, Zemljin prirodni satelit i nama najbliže nebesko tijelo, uvijek je istim licem okrenut prema Zemlji. Na svom putu oko Zemlje Mjesec pokazuje četiri mijene. Vrijeme mjereno Mjesečevim mijenama u tijesnoj je vezi sa stvarnošću života i prirodom, plimom i osekom, kišom, sjetvom i žetvom te s godišnjim proslavama.