Pojedina mjesta diljem svijeta tisućljećima se smatraju fascinantnima i svetima. Usprkos svoj materijalnoj raskoši i veličini novijih arhitektonskih postignuća, postoji nešto vezano za drevne, tisućama godina stare građevine što u nama izaziva strahopoštovanje. Mnoge današnje poznate građevine, poput kompleksa s pet zvjezdica u Dubaiju, izgledaju neizražajno u usporedbi s npr. kompleksom hramova Angkor Wat u Kambodži. Takve drevne spomenike karakteriziraju različiti simbolički elementi povezani s njihovom sakralnom funkcijom, posvećenost određenom božanstvu, korištenje specifičnih boja, građevinskih materijala, arhitektonski dizajn, a možda ponajviše značaj same lokacije.

Rumunjski povjesničar religija i antropolog Mircea Eliade (1907.-1986.) skovao je pojam hijerofanija1 kako bi opisao osobiti karakter specifičnih mjesta “dotaknutih božanskom prisutnošću”. Aboridžini također vjeruju da pojedina mjesta postaju sveta dodirom Stvoritelja; takva su mjesta bila posebno važna za obrede pročišćenja, molitve, posta i apstinencije. Iako nikakvi posebni obredi nisu bili potrebni da bi se mjesto učinilo svetim, pretjerana ljudska prisutnost mogla je dovesti do njegova onečišćenja.

Sveto mjesto često je povezano s nekom planinom ili uzvisinom, osobitim stijenama, jezerom ili livadom, a to se moglo odnositi i na cijeli krajolik ili ekosustav. Vjerovalo se da su takva mjesta oživljena i prožeta elementalnim bićima prirode koja su se u mnogim drevnim tradicijama nazivali bogovima. Vjerojatno i židovska Kabala ukazuje na to bogatstvo života koje moderni čovjek ne primjećuje kada govori da mudraci koji znaju čitati iz prirode nemaju potrebe za intelektualnim znanjem. Je li moguće da su drevne tradicije, koje danas odbacujemo kao poganske, možda dublje razumjele tajne prirode nego što možemo danas zamisliti ili empirijski percipirati?

Za drevne narode, ta su sveta mjesta služila kao most između fizičkog i metafizičkog svijeta, omogućavala su pristup svijetu bogova i nudila mogućnost transformacije. Iz tog su razloga takva mjesta birana za obavljanje obreda prijelaza kao što su plemenske inicijacije, vjenčanja i pogrebni rituali. Mnoga takva mjesta bila su mjesta hodočašća jer se vjerovalo da imaju blagotvorna i ljekovita svojstva za tijelo i dušu.

Plotin u Eneadama objašnjava svrhu svetih mjesta na sljedeći način: “Drevni mudraci koji su tražili načine da osiguraju prisutnost božanskih bića gradnjom svetišta i postavljanjem kipova, pokazivali su uvid u prirodu Svega; uvidjeli su da će, iako je Dušu moguće slijediti posvuda, njezina prisutnost biti još lakše osigurana ukoliko se pripremi odgovarajuće hranište, mjesto koje je pripremljeno za prijem određenog dijela ili oblika Duše, nečega što je reproducira, predstavlja je i služi kao zrcalo koje će uhvatiti njezinu sliku.”

Nebesko zrcalo

Prve civilizacije uočile su da se Sunce, Mjesec, planeti i zvijezde nalaze u određenim odnosima u okviru različitih astronomskih ciklusa. Gotovo univerzalno, najvažniji trenuci solarnog ciklusa bili su ekvinocij (lat. jednaka noć) i solsticij (lat. suncostaj), koji su za mnoge drevne civilizacije označavali podjelu godine na četiri godišnja doba. Svako se doba pomno obilježavalo s periodičnim izmjenama Zemljinih energija, što je dovelo do nastanka prvih protoreligijskih svečanosti. Važnost tih trenutaka dobro je dokumentirana u folkloru i mitologiji. Kako su ljudska društva s vremenom postajala sjedilačka, ta su se četiri godišnja doba sve više vezivala uz poljoprivredne cikluse sadnje i žetve.

Kako bi odredile te posebne trenutke, drevne civilizacije su kroz povijest izgradile niz spomenika na odabranim lokacijama. Neki od najstarijih i matematički složenih primjera su megalitski kompleksi koji variraju od jednog do više podignutih kamenih blokova, poznatijih kao menhiri i dolmeni, koji su negdje dijelovi velikih zemljanih humaka sa skrivenim komorama, prolazima ograđenim kamenim zidovima i tajanstvenim kamenim prstenovima od kojih su najpoznatiji Stonehenge i Avebury.

Procjenjuje se da na Britanskim otocima postoji oko devet stotina takvih kamenih kružnih konstrukcija te su arheološka i astronomska istraživanja u proteklih tridesetak godina, potpomognuta uređajima koji prate tijek i intenzitet geofizičkih energija, pokazala da su ta mjesta imala dvojaku ulogu astronomskih opservatorija i ceremonijalnih središta. Profesor Alexander Thom sa Sveučilišta Oxford započeo je sustavno promatranje megalitskih građevina još 1934. godine. U početku, njegova istraživanja nisu bila dobro prihvaćena od akademske zajednice jer su se suprotstavljala tadašnjoj službenoj arheologiji. Pokazala su, naime, da su matematička, astronomska i inženjerska znanja i sposobnosti drevnih graditelja bila daleko naprednija nego što se tada pretpostavljalo i da su za više od tisuću godina prethodila mogućnostima koje će se kasnije pojaviti u Europi.

Izgleda da su se za mnoge od ovih megalitskih struktura pažljivo birala mjesta s jedinstvenom geotermalnom aktivnosti, ili su te strukture označavale mjesta gdje su prisutne podzemne vode, posebni minerali, odnosno mjesta s izraženim magnetskim/teluričkim strujanjima. Iako su to sve prirodni fenomeni, pretpostavlja se da su drevni graditelji znali pronaći i iskoristiti te energetske tokove. Neki pretpostavljaju da su megaliti služili kao most između Zemljinih i nebeskih, odnosno zvjezdanih energija. Obilježavanje takvih mjesta u prirodi služilo je oslobađanju tih energija jer su megaliti imali ulogu sličnu akupunkturnim iglama u smislu oslobađanja ili kanaliziranja energije za specifične svrhe.

Drugi, slični primjeri megalitskih struktura su Tatetsuki u Japanu, Bouar u Srednjoafričkoj Republici, poznati Moai na Uskršnjem otoku i mnoge druge koje su pronađene diljem indijskog potkontinenta.

Sakralna geometrija, lokacija i arhitektura

U redu se nalazi ljepota, a u ljepoti se nalazi red. To gotovo združuje geometriju, geografiju i arhitekturu. Zapravo je sva drevna sakralna arhitektura uzimala u obzir i koristila geometriju i geografiju, pri čemu su prirodne proporcije i omjeri bile osi koje su posredovale između ljudskog i božanskog svijeta. Sakralna arhitektura je na taj način trebala služiti harmonizaciji ljudskog s božanskim svijetom.

Većina ezoterijskih tradicija koristile je geometriju kao duboki mistični jezik pomoću kojega se mogu dokučiti i oponašati tajne univerzuma. Na primjer, Sthapatya Veda, drevna indijska rasprava o arhitekturi, navodi da hram i grad trebaju predstavljati odraz univerzuma. Zanimljivo je da su gradovi kulture Harrapa imali definiran geometrijski raspored i bili izrađeni prema uputama vedskih priručnika. Pravokutni oblik predstavljao je nebeski aspekt usklađen s četiri kardinalna smjera, kao i s dva solsticija i ekvinocija.

Važno je napomenuti da su središta mnogih drevnih gradova bila na uzvisinama na kojima se često nalazio hram ili neko slično važno mjesto poput knjižnice ili sjedišta uprave grada. Ostatak grada podizao se oko tog sakralnog središta te je tako fizički i simbolički štitio svoj najvrjedniji dio.

Sveta mjesta u prirodi

Ako je sva priroda sveta, i ako su i sva živa bića sveta, kako je onda moguće da je neko posebno mjesto ili predmet označen posebno svetim? Zamislimo četiri osnovne strane svijeta: sjever, jug, istok i zapad. Svaka strana podjednako je važna, ali istok je uvijek imao izraženo sakralno značenje koje izvire iz simbolike mjesta s kojeg se uzdiže Sunce koje daje Zemlji život. Stoga su svetišta mnogih sakralnih objekata okrenuta upravo prema Istoku.

Razne su kulture posebnu važnost pridavale planinama koje su smatrali boravištima bogova, a koje ujedno simbolički prikazuju uzdignuti duh. Na sličan su način vodene površine također smatrane svetima jer su se povezivale s mitovima koji govore o nastanku univerzuma iz beskonačnog prvobitnog oceana. Rimski filozof Seneka piše: “Gdje izvire potok ili teče voda, tamo treba graditi svetišta i nuditi žrtvene darove”. Prema drevnoj egipatskoj mitologiji, bog Sunca Atum (Ra) počivao je na prvobitnom oceanu (Nun). Babilonska mitologija govori o prvobitnim bogovima koji su nastali miješanjem slanih voda (Tiamat) i slatkih voda (Apsu). Svete hinduističke knjige povezuju “bućkanje” prvobitnog oceana s nastankom svega što postoji. Prirodni izvori, rijeke, jezera i vrela još se percipiraju kao puni tog stvaralačkog potencijala, i u religijskim tradicijama povezuju se s obitavalištima nadnaravnih bića.

Što bi svi ovi primjeri trebali nama značiti? Sveta mjesta sama po sebi pokazatelj su težnje drevnog čovjeka da pronađe posebna mjesta u kojima je veza s božanskim bila dostupnija, izravnija. Na taj je način iskazivan poriv da se uskladi sa svetim. Zbog toga su na određenim mjestima izgrađeni spomenici kao izraz te čežnje. Drevni je čovjek hodočastio na ta mjesta kako bi se izliječio, postigao unutarnji sklad između vlastite materijalne i duhovne dimenzije. Možda bismo mogli oživjeti takvu težnju i razviti senzibilitet za prepoznavanje i štovanje tajanstvenih i značajnih tajni Zemljine prirodne geografije.

1 Hijerofanija – očitovanje svetoga putem simbola i vidljivih tragova.

Autor: Kurush Dordi
S engleskog preveo: Ivica Rosić