… Čovječanstvu nisu potrebni strojevi,
već moralni napredak i zdravlje …
U ovom tekstu istražujemo vezu između znanosti i morala, s naglaskom na ulogu znanosti u filozofskom formiranju čovjeka.
Kada govorimo o filozofskoj formaciji, prvenstveno mislimo na uzdizanje pojedinca prema transcendentnim moralnim vrijednostima koje, prema Prof. J. A. Livragi, “predstavljaju prirodno okruženje u kojem raste i razvija se najsvetiji dio našeg bića. To je moralnost duše, najvišeg ega i identiteta. Grci su to povezivali s božanskim kvalitetama, unutarnjom ljepotom i skladom. Transcendentni moral ne proizlazi iz vanjskih zapovijedi niti je rezultat podčinjavanja vanjskim pravilima, nego se otkriva u mjeri u kojoj se duša pročišćava i oslobađa od svega što skriva i zasjenjuje njezin sjaj i čistoću. On je isti za sve epohe i sve ljude, ali ga prepoznajemo tek kroz proces samospoznaje.”
Kako bismo pronašli put do svog pravog ja, prof. J. A. Livraga savjetuje da se trebamo osloniti na velika djela drevnih filozofa (Bhagavad Gita, Dhammapada, Platonova djela itd.). Ovaj članak istražuje ulogu racionalnog znanja, prije svega znanstvene spoznaje, u pronalaženju istinskih unutarnjih uporišta.
Znanost je dio kulture. Izvorno značenje latinske riječi cultura bilo je kultivacija, obrađivanje, oplemenjivanje, a kasnije formacija, odgoj duha. Uočavanje potrebe za unutarnjom, duhovnom formacijom pojedinca prisutno je od Sokratova vremena i njegova učenja o smislu ljudskog života, i traje do danas. I danas se smatra da je najvažnija uloga kulture odgoj pojedinca, što uključuje formiranje moralnih načela. Kultura utječe na ponašanje ljudi, usmjerava njihove postupke, izbor vrijednosti te oblikuje njihove potrebe i ciljeve.
Znanost i oblikovanje čovjeka
Znanost nema samo pragmatičnu svrhu poput proučavanja i predviđanja ponašanja u kontroliranim uvjetima ili postizanja bolje učinkovitosti i rasterećenja rada; ona nam također pomaže bolje razumjeti svijet u kojem živimo. Naše ponašanje i način života, naši prioriteti i sustav vrijednosti, kao i izbori koje činimo – sve to ovisi o našem poznavanju svijeta.
Znanost počiva na metodi koja se, prema definiciji R. Feynmana, sastoji od tri glavne komponente: opažanja, promišljanja i provjere u praksi. Aktivno promatranje sebe i svijeta oko sebe, izdvajanje glavnih značajki generalizacijom i apstrakcijom pomoću refleksije te provjera rezultata kroz praktičnu primjenu – još se od vremena Galileja smatra znanstvenom metodom. Međutim, već je u antici bila poznata i kao metoda koja daje glavne filozofske ključeve znanja.
U znanstvenoj metodi razumijevanja svijeta posebna uloga pripada matematici i matematičkom znanju kao dijelu duhovne kulture. Matematika omogućuje prodiranje u bit stvari. To je simbolički jezik koji opisuje najopćenitije apstraktne, idealizirane objekte i zakone koji ih povezuju. Prema Nielsu Bohru, “matematika, koja snažno potiče razvoj logičkog razmišljanja, ima posebnu ulogu; njezine jasno definirane apstrakcije pružaju neprocjenjivu pomoć u izražavanju strogo logičkih odnosa”. Istovremeno, matematičko istraživanje posjeduje sve značajke bilo kojeg kreativnog procesa. Prema H. Poincaréu, “mehanizam matematičke kreativnosti … ne razlikuje se značajno od mehanizma bilo koje druge kreativnosti”.
Matematika daje metodu razmišljanja o prirodi, put od opservacije i kontemplacije do ideja koje se prostiru izvan vidljivih oblika. Ta tradicija seže duboko u povijest. Matematička kultura antičke Grčke oslanja se na postignuća Egipta i Mezopotamije i uzdiže matematiku na novu razinu. Rađa se nova metoda: formuliranje problema, njihovo rješavanje i izvlačenje općih zaključaka. Ta nova značajka matematike odražava opću razinu tadašnje filozofske kulture antičke Grčke, u kojoj se tada razvijala umjetnost raspravljanja i dokazivanja. Dovedeno do savršenstva u geometriji, ovo umijeće ostaje uzor do danas. Osim toga, postoji povezanost između razvoja grčke matematike i kozmoloških, astronomskih, estetskih (na primjer glazbenih) i etičkih doktrina, što omogućava dublje razumijevanje složenih problema prirode i čovjeka.
“onome tko ne razumije znanost Dobra, svaka znanost samo šteti”.
Platon i Aristotel u svojim djelima postavljaju zakone formalne logike koji omogućuju dublje razumijevanje načela ljudskog mišljenja.
Postoji bliska povezanost između matematike i opće kulture. Budući da je matematička kultura dio opće kulture, određena je njenom razinom. Opća kultura određuje smjer razvoja matematike formulirajući tematske zadatke i produktivne načine primjene. Matematika, zauzvrat, potiče rađanje ideja koje na prvi pogled djeluju proturječno “zdravom razumu”, ali se u konačnici prihvaćaju kao besprijekorno logične. Primjerice, iracionalni i imaginarni brojevi, neeuklidska geometrija, fraktali izvorno su nastali kao “igra za um”, da bi se kasnije pokazali kao modeli stvarnosti.
Matematička istraživanja su u pravilu povezana s praktičnim djelatnostima. Poznati matematičari također su pridonijeli fizici (Newton i Gauss), fiziologiji (Descartes), inženjerstvu (Leibniz, Poncelet, Čebišev), književnosti (Kovalevska), što pokazuje da je matematika snažan čimbenik u oblikovanju osobnosti jer uključuje snažnu volju, intuiciju, kontemplativno razmišljanje i težnju prema estetskoj savršenosti. Einstein je smatrao da kvalitete osobnosti koje se razvijaju tijekom matematičkog istraživanja – svrhovitost, hrabrost, volja, iskrenost – postaju pravila ponašanja u sveukupnom životu čovjeka, i za njega su bile važnije od čisto intelektualnih postignuća. Poznati ruski matematičar Aleksandar Hinčin je izjavio: “Moje dugogodišnje iskustvo dokazuje da napori potrebni za usvajanje matematičkog znanja u mladoj osobi postupno i neizbježno razvijaju niz vrijednih moralnih osobina koje kasnije mogu postati glavna uporišta njene moralnosti”.
Još jedna značajka znanosti, a posebno matematike, jest da ona ujedinjuje narode i zemlje jer je apstraktni jezik znanosti oslobođen nacionalnih posebnosti i ograničenja prirodnog jezika.
No, nije samo matematičko istraživanje ono koje potiče unutarnje oblikovanje osobe. Henri Poincaré tvrdi: “Metoda dokazivanja nije ista za fizičara i matematičara. Ali metode otkrivanja istine vrlo su slične. U oba slučaja one se sastoje od uzdizanja od činjenica do zakona i u potrazi za činjenicama koje mogu dovesti do zakona.” Raspravljajući o poticaju za znanstvena istraživanja, Einstein kaže da je “jedan od najsnažnijih motiva koji ljude vodi prema umjetnosti i znanosti bijeg od svakodnevnog života s njegovom bolnom grubošću i beznadnom turobnošću, od okova vlastitih prevrtljivih želja. Profinjena i uravnotežena narav žudi za bijegom iz osobnog života u svijet objektivne percepcije i razmišljanja… Čovjek nastoji pojednostavniti i razumljivo prikazati svijet na način koji mu najviše odgovara; zatim pokušava donekle zamijeniti taj svoj kozmos svijetom iskustva i tako ga prevladati. To je ono što rade slikar, pjesnik, filozof i prirodoslovac, svaki na svoj način.”
Proučavajući prirodu, čovjek se može lako izgubiti u obilju činjenica i načina njihova objašnjavanja, koji su u osnovi beskonačni. Ipak, povijest znanosti pokazuje da na kraju samo jedan od tih teorijskih konstrukata prevlada. Tako Einstein tvrdi da je “teorijski sustav određen svijetom opažanja, unatoč činjenici da ne postoji logički most između pojava i njihovih teorijskih načela; to je ono što je Leibniz tako prikladno opisao kao ‘prestabilirana harmonija'”. I dalje: “Želja da se ugleda ta ‘prestabilirana harmonija’1 izvor je neiscrpnog strpljenja… Često sam čuo kolege kako pokušavaju taj pristup pripisati izvanrednoj snazi volje i disciplini – što je, po mom mišljenju, pogrešno. Stanje uma koje čovjeku omogućuje takav rad slično je stanju vjernika ili zaljubljenika; svakodnevni trud dolazi izravno iz srca, bez promišljene namjere ili plana…”
Raspravljajući o odnosu između znanosti i religije, Einstein govori o tri vrste religije: religiji straha, religiji morala, a najvišu razinu religijskog osjećaja naziva “kozmičkom”. Objašnjavajući kozmičku razinu, Einstein kaže: “Pojedinac osjeća uzaludnost ljudskih želja i ciljeva te uzvišenost i čudesni red koji se otkrivaju i u prirodi i u svijetu misli. Individualno postojanje doživljava kao svojevrsni zatvor i želi doživjeti univerzum kao jedinstvenu smislenu cjelinu.” Najvažniju funkciju umjetnosti i znanosti Einstein vidi u buđenju i podršci ovom kozmičkom religijskom osjećaju, a taj je osjećaj istovremeno najsnažnija i najplemenitija pokretačka snaga znanstvenih istraživanja.
Znanje i moral
Na koji su način znanje i moral povezani? Postoje barem četiri gledišta. Prvo gledište, koje se tradicionalno pripisuje Sokratu, kaže da su znanje i moralnost identični jer ljudske vrline predstavljaju znanje. Na primjer, umjerenost je znanje kako obuzdati vlastite strasti, hrabrost je znanje kako prevladati strah i ostvariti pobjedu. Stoga samo onaj koji zna, koji je obrazovan, može postati moralan. Zlo i nemoral rezultat su neznanja, pogrešaka i zabluda. U naše vrijeme postoje zagovornici ovog stajališta. Na primjer, ruski akademik A. D. Aleksandrov tvrdi: “Pripadam onoj generaciji za koju je jedinstvo znanosti i morala aksiom.”
Suprotno je stajalište formulirano, primjerice, u djelima Jean-Jacquesa Rousseaua. On tvrdi da je razvoj znanosti doveo do mnogih moralnih izopačenja te da kao rezultat toga više nema iskrenog prijateljstva, istinskog poštovanja, povjerenja itd.
Aristotel iznosi stajalište koje se, na neki način, nalazi između dvaju gore navedenih: smatra da se moralni pojmovi i zahtjevi znatno razlikuju od kategorija i zakona znanstvenog znanja. Dok je znanost obilježena iznimnom preciznošću i strogošću, etika dopušta pojednostavljenja, pretpostavke i ne poštuje zakone formalne logike.
Danas, s podjelom znanosti na društvene i prirodne, pojavilo se još jedno gledište prema kojem su prirodne znanosti neutralne u odnosu na moral, dok društvene znanosti ovise o početnim političkim i ideološkim smjernicama pa rezultati njihovih istraživanja mogu biti moralni i nemoralni.
“osoba je uvijek više nego što zna o sebi”
U doba znanstvene i tehničke revolucije postaje aktualno pitanje primjene znanstvenih rezultata. U 20. i 21. stoljeću mnogo je primjera znanstvenih postignuća koja su štetila čovječanstvu umjesto da mu pomognu. Fizičar Max Born je nakon atomskog bombardiranja Hirošime napisao: “… U stvarnoj znanosti i njezinoj etici došlo je do promjena koje onemogućuju očuvanje starog ideala služenja znanju radi njega samog, ideala u koji je moja generacija vjerovala. Bili smo uvjereni da se zlo nikada neće vratiti jer je potraga za istinom sama po sebi dobra. Bio je to lijep san iz kojeg su nas probudili svjetski događaji.”
Istovremeno, čak ni veliki umovi ne mogu uvijek predvidjeti posljedice svojih otkrića. Kada su Einsteina, na primjer, pitali: “Što će vaše otkriće donijeti čovječanstvu?”, odgovorio je: “Može li se odgovoriti što će biti s djetetom koje se danas rodi – hoće li odrasti u junaka ili zlikovca?” Očito nije moguće dati konačan odgovor na pitanje odgovornosti znanstvenika za posljedice njegovih istraživanja.
Iako je nemoguće pobjeći od nemoralne upotrebe znanstvenih dostignuća, potrebno je barem nastojati umanjiti učinjeno zlo. Znanstvenici se ne bave samo razmatranjem ovog pitanja, već ulažu i stvarne napore. Stoga je Vladimir Vernadski predložio stvaranje “međunarodne zajednice znanstvenika” koja bi njegovala osjećaj moralne odgovornosti znanstvenika u primjeni otkrića. Na neki način, te su ideje realizirane kroz Pagvaški pokret znanstvenika.
Tu su i druga pitanja vezana uz profesionalnu etiku znanstvenika – među njima je stav prema plagijarizmu, prilagodbi rezultata radi potvrde željenog učinka itd.
Očito, nitko ne može ponuditi recept za visoko moralnu znanost ili definirati opseg odgovornosti znanstvenika, ali nema sumnje da opća razina kulture, a osobito prihvaćanje najviših moralnih načela, bliskih transcendentnom moralu, određuju hoće li rezultati znanstvene aktivnosti biti iskorišteni na štetu ili dobrobit ljudi. Prema M. Montaigneu: “Svaka znanost štetna je onome tko ne posjeduje znanost dobra.” K. E. Ciolkovski također govori o tome: “Ne priznajem tehnički napredak ako nadmašuje moralni napredak, ako fizika i kemija ne služe medicini, već je podređuju sebi… Čovječanstvu nisu potrebni strojevi, već moralni napredak i zdravlje …”
Sadašnjost – etika i znanstvena racionalnost
Racionalnost, shvaćena u najširem smislu ovog pojma kao razum i inteligencija, glavni je sadržaj moderne znanstvene i tehničke civilizacije. Vladimir Švireb kaže: “Racionalnost djeluje kao određena kulturna vrijednost ostvarena u određenim normama ljudskog ponašanja”. Racionalan način rješavanja općih pitanja kulture i morala prihvaća se kao nesumnjivo ispravan. Istraživači s početka 20. stoljeća koji rade u atmosferi dramatično rastuće uloge znanosti u industriji i slici svijeta, uvjereni su da “trenutno ne postoji takvo apstraktno pitanje ljudske kulture koje nije na neki način povezano s nizom problema prirodnih znanosti” (Max Planck). Racionalno objašnjenje ponašanja, “razmatranje” posljedica ove ili one radnje, postaje jedan od glavnih načina donošenja odluka u našem životu. Međutim, ne može se poreći da u našim postupcima postoji iracionalna komponenta koja uistinu razlikuje čovjeka od logički mislećeg stroja. Prema K. Jaspersu, “osoba je uvijek više od onoga što zna o sebi”.
Je li moguće povezati modernu znanost s etikom? Jesu li znanstvena istraživanja moralna? Čine li osobu vrlijom? Jedan od mogućih odgovora je da, iako je područje znanosti drugačije od sfere etike, oni nisu odvojeni. Etika daje smjer i izbor, definira “kako bi trebalo biti”; znanost pak može pokazati kako se kretati u tom smjeru. Na primjer, služenje ljudima u svim vremenima smatralo se važnim moralnim prioritetom. Znanstveno znanje može pomoći u razumijevanju potreba ljudi u različitim situacijama i što im može koristiti. Iskustvo i praksa omogućuju preciznije formuliranje moralnih prioriteta i daju pojmu “dobra” jasan sadržaj i oblike djelovanja.
…služenje ljudima u svim vremenima smatralo se važnim moralnim prioritetom…
Definirajući svrhu djelovanja općenito, odnosno “globalni kodeks ponašanja”, dolazimo do “vječnih” pitanja o smislu života, životnim prioritetima itd. Ima li znanost ikakvu ulogu u tome? Vjerojatno ima jer pronalaženje odgovora na ta pitanja ovisi o čovjekovom pogledu koji je određen širinom znanja u prirodnim i društvenim znanostima, kao i u umjetnosti i poznavanju tradicija, a određenu ulogu ima i religija. Moralni prioriteti zapravo su posljedica slike svijeta koja se, između ostalog, formira na temelju činjenica koje daje znanost. Stoga rad znanstvenika usmjeren na pronalaženje istine u konačnici omogućuje nadilaženje neznanja koje je uzrok naših patnji.
Slika svijeta ne svodi se na količinu stečenog znanstvenog znanja. Ovo znanje je fragmentarno; može se usporediti s otocima u univerzalnom oceanu neznanja. Ono što čini sliku svijeta je sadržaj koji povezuje ove otoke, slijedeći načelo analogije i projekcije onoga što je poznato na područje nepoznatog. Što otoci budu bliži jedan drugome, to će ova slika više nalikovati svom prototipu i pružati više nade u uspjeh našeg djelovanja za opće dobro.
1 “Prestabilirana harmonija” je temeljno učenje G. W. Leibniza prema kojem je Bog prilikom stvaranja svijeta uspostavio savršen, unaprijed zadan sklad.
Autor: prof. dr. sc. Aleksej Čuličkov
