Znanost i religija različitim putevima pristupaju jednoj te istoj krajnjoj stvarnosti – zagonetki Boga. Znanstvenici se slažu s teolozima o postojanju nevidljive pokretačke sile i zakona prirode i, premda znanost skida neke od velova tajni prirode, ne otkriva smisao postojanja ni krajnji misterij Boga. Najveći znanstvenici prepoznaju važnost dijaloga između znanosti i religije jer se one međusobno nadopunjuju u zajedničkoj težnji za temeljnom istinom.
Retorika je od vremena antičke Grčke do kraja 19. stoljeća bila sastavni dio humanističkog obrazovanja. Kada se koristila u plemenite svrhe, budila je čovjekovu uspavanu dušu i poticala ga na dobro. U protivnom je postajala sredstvo obmane. Najplemenitiji izraz dao joj je Sokrat koji je svojim govorima poticao Atenjane na preispitivanje i upoznavanje samih sebe, te na traženje odgovora na pitanje kako treba živjeti.
August Šenoa, otac hrvatskog romana, bio je dramaturg Hrvatskog zemaljskog kazališta, predsjednik Matice hrvatske te urednik časopisa Vijenac. U svom bogatom književnom opusu u kojem se ogledaju domoljublje, čovjekoljublje i moralnost, Šenoa vješto spaja realizam s idealizmom pa je čitava epoha u hrvatskoj književnosti nazvana "Šenoino doba". Smatrao je da književnost ne smije biti svrha samoj sebi, nego sredstvo odgoja, razvoja i usavršavanja humaniteta, na što se dobro podsjetiti u našem vremenu zaborava temeljnih zasada.
U svijetu uzdrmanih vrijednosti čini se da zapravo ne znamo što je za nas dobro. Da bismo znali što je dobro, važno je imati vlastiti nutarnji kompas koji se ravna prema moralnim vrijednostima. Tada ćemo znati da je dobro ono što je dobro za sve nas, a ne samo za nekolicinu, te da je dobro ono što nas čini sretnijima na trajniji način.