Harmonija i ljepota čine se nespojivima sa znanošću, no znanost je u svojoj najdubljoj dimenziji potraga za harmonijom, redom i ljepotom koji su utkani u samu prirodu. Otkrića velikih znanstvenika često nisu vođena samo logikom i eksperimentima, nego i prepoznavanjem harmonije i ljepote u prirodi. Otkrivajući harmoniju i ljepotu kao izraze božanskog, znanost se ne zaustavlja na tehničkom znanju. Ona postaje put prema božanskom, kao i prema vlastitoj biti.
Znanost je na brojne načine doprinijela dobrobiti čovječanstva i neprestano širi naše horizonte. Pomaže nam bolje razumjeti svijet u kojem živimo te utječe na naš način života i sustav vrijednosti. Predano znanstveno istraživanje formira osobnost, pokreće volju, intuiciju, kontemplaciju i uzdiže prema transcendentnim moralnim vrijednostima. Etika daje kriterije za ispravno djelovanje pa je sprega znanosti i etike ključna za osiguranje da znanstveno znanje služi dobrobiti čovječanstva.
Znanost i religija različitim putevima pristupaju jednoj te istoj krajnjoj stvarnosti – zagonetki Boga. Znanstvenici se slažu s teolozima o postojanju nevidljive pokretačke sile i zakona prirode i, premda znanost skida neke od velova tajni prirode, ne otkriva smisao postojanja ni krajnji misterij Boga. Najveći znanstvenici prepoznaju važnost dijaloga između znanosti i religije jer se one međusobno nadopunjuju u zajedničkoj težnji za temeljnom istinom.
Retorika je od vremena antičke Grčke do kraja 19. stoljeća bila sastavni dio humanističkog obrazovanja. Kada se koristila u plemenite svrhe, budila je čovjekovu uspavanu dušu i poticala ga na dobro. U protivnom je postajala sredstvo obmane. Najplemenitiji izraz dao joj je Sokrat koji je svojim govorima poticao Atenjane na preispitivanje i upoznavanje samih sebe, te na traženje odgovora na pitanje kako treba živjeti.
August Šenoa, otac hrvatskog romana, bio je dramaturg Hrvatskog zemaljskog kazališta, predsjednik Matice hrvatske te urednik časopisa Vijenac. U svom bogatom književnom opusu u kojem se ogledaju domoljublje, čovjekoljublje i moralnost, Šenoa vješto spaja realizam s idealizmom pa je čitava epoha u hrvatskoj književnosti nazvana "Šenoino doba". Smatrao je da književnost ne smije biti svrha samoj sebi, nego sredstvo odgoja, razvoja i usavršavanja humaniteta, na što se dobro podsjetiti u našem vremenu zaborava temeljnih zasada.
U svijetu uzdrmanih vrijednosti čini se da zapravo ne znamo što je za nas dobro. Da bismo znali što je dobro, važno je imati vlastiti nutarnji kompas koji se ravna prema moralnim vrijednostima. Tada ćemo znati da je dobro ono što je dobro za sve nas, a ne samo za nekolicinu, te da je dobro ono što nas čini sretnijima na trajniji način.