Homera, koji je u antici slavljen kao pjesnik nad pjesnicima i nazivan učiteljem čovječanstva, nemoguće je odvojiti od legende unatoč svim istraživanjima. U epu Ilijada živopisno je opjevao Trojanski rat, a tragom njegovih opisa Heinrich Schliemann je oko dvadeset i pet stoljeća kasnije pronašao Troju. Ipak, još od antike otvorenima ostaju pitanja je li Trojanski rat bio povijesni događaj te je li Homer bio stvarna osoba ili je postojalo više Homera.
Mitski heroj Perzej, trajna inspiracija i motiv umjetnicima, ovjekovječen je i u zviježđu koje nosi njegovo ime. Kao i svi heroji, dvojne je prirode, smrtne i besmrtne, podložan slabostima, dok istodobno posjeduje neizmjernu snagu. Dug put prepun izazova i kušnji koji mu je namijenila sudbina budi u njemu dotad nepoznate snage i vodi nutarnjoj transformaciji. Vraća se kao pobjednik donoseći blagostanje svom gradu. Mit o Perzeju simboličkim jezikom govori o načinu čovjekova ostvarenja.
Uvjerljiv govor ima veliku moć pa je retorika glavni alat prenošenja poruka javnosti. Cilj i svrha retorike još od antičkih vremena je uvjeriti slušatelja u ono što govornik zagovara. Tijekom povijesti bila je uzdizana i obezvrjeđivana, a s pojavom modernih sredstava komunikacija i konzumerizma doživljava preporod. U mnoštvu raznorodnih retorika dobro se prisjetiti da je dobra retorika argumentiranje u svrhu korisnog i pravednog, i da se vjerodostojan govor temelji na karakteru govornika.
Retorika je od vremena antičke Grčke do kraja 19. stoljeća bila sastavni dio humanističkog obrazovanja. Kada se koristila u plemenite svrhe, budila je čovjekovu uspavanu dušu i poticala ga na dobro. U protivnom je postajala sredstvo obmane. Najplemenitiji izraz dao joj je Sokrat koji je svojim govorima poticao Atenjane na preispitivanje i upoznavanje samih sebe, te na traženje odgovora na pitanje kako treba živjeti.
Sa svojim epovima Judita, Davidijada i Susana, Marko Marulić predstavlja početke hrvatske književnosti pa je nazvan "ocem hrvatske književnosti". No, njegova latinska djela daleko nadmašuju rad na hrvatskom jeziku. Prevođena su i doživjela su brojna izdanja, što mu je pronijelo ime širom tadašnje Europe. U doba punog zamaha talijanske renesanse, i pored humanističke naobrazbe, Marulić je ostao vezan za srednjovjekovnu tradiciju i najveći dio svog književnog rada posvetio je učvršćivanju kršćanskog morala i duhovnosti.
Starim su narodima boje bile sredstva izažavanja unutarnjih sadržaja i simboličkih vrijednosti. Purpur, drugo ime za kraljevsku boju, označava ravnotežu između zemaljske crvene i nebeske plave boje. Stoga je purpur bio simbol plemstva duha, nosili su ga kraljevi, svećenici i dostojanstvenici. Proizvodnja purpura nekada je cvjetala u feničkom gradu Tiru, iako se proizvodio i cijenio i izvan sredozemnog kulturnog kruga. Ljepotu tirskog purpura opjevali su veliki antički i rimski pisci, a spominje se i u Bibliji.
Imela, uobičajeni božićni ukras u većem dijelu Europe, provlači se kroz mitove i narodna vjerovanja gotovo svih europskih naroda. Pripisivali su joj sveiscjeliteljska, zaštitnička svojstva, a najcjenjenija je bila imela s hrasta. Kod Kelta je branje imele predstavljalo središnji dio ceremonije vezane uz početak njihove kalendarske godine. Njezina zimzelenost simbol je životnog impulsa koji postoji i kada sve izgleda mrtvo, potonuvši u dugi zimski san.
Sjevernoegejski otok Samotraka nekada je bio srce drevnog religijskog kulta. Samotrački misteriji privlačili su štovatelje iz cijelog grčko-rimskog svijeta više od tisuću godina, a u njihovu su mudrost bili upućeni mnogi filozofi, državnici i umjetnici. Posvećenike je pratio zavjet šutnje, priječeći nedostojnima pristup uzvišenom znanju. Tajna znanja koja su se prenosila imala su ulogu omogućiti čovjeku da upoznajući samoga sebe, upozna svijet i bogove.