Retorika kao umijeće ispravnog i lijepog izražavanja govorom drevna je vještina o kojoj tek stari Grci iznose sustavnije spoznaje. Govor može nagovoriti, opčiniti i preobratiti, utječe na dušu ponekad kao lijek, a ponekad kao otrov. Da bi bio koristan, mora se temeljiti na istinskom poznavanju stvari i treba pozivati na razboritost, srce i svijest. Stoga najveći rimski retor Marko Tulije Ciceron naglašava važnost povezivanja i prožimanja retorike i filozofije.
Riječ je slika svega onoga što okolo sebe vidimo i ne vidimo Riječima se nekim divimo a nekih se riječi opet stidimo One su se nastanile u nama i one su pobjegle od nas One imaju svoj miris i boju One su nemušte ili Imaju Glas
Ciceronova knjiga O govorniku (De oratore) glasoviti je retorički priručnik. Napisan u obliku dijaloške rasprave među istaknutim rimskim govornicima koji su prethodili Ciceronovom vremenu, obrađuje gotovo sve aspekte govorništva. Ističe se da govornik mora imati u vidu opće interese zajednice i biti odgovoran za izrečeno. Treba poticati na vrlinu, a da bi govor bio vjerodostojan, govornik mora stajati iza svojih riječi.
Živimo u eri komunikacija, no naglasak je više na audiovizualnoj komunikaciji nego na živom dijalogu koji je nezamjenjiv. Komunikacija je umijeće koje se temelji na dva pojma: znati slušati i znati govoriti. Sastoji se od davanja i primanja uz međusobno uvažavanje i ostavljanje prostora jedan drugome, za što je potrebno uspostaviti red u mislima i osjećajima. Komunicirati znači graditi mostove i puteve koji oplemenjuju čovjeka.