1
Riječ je slika svega onoga što okolo sebe vidimo i ne vidimo
Riječima se nekim divimo a nekih se riječi opet stidimo
One su se nastanile u nama i one su pobjegle od nas
One imaju svoj miris i boju
One su nemušte ili
Imaju
Glas
Neka krhka riječ se penje veoma smjelo
Zracima tankim i zlatnim
Kao sićušna puzavica
Ona se vješto propinje
Od posnog kamena
Do sunčanog grma
I samog
Sunca
A neka se glavato i glasito
Šepuri do na vrh bunjišta
A znamo da njome je
Zauzet prostor
I više
Ništa
2
Kao niz brzu vodu nekada riječi dođu brzo i još brže odu
Ima ih koje dugo čekaju svoj sanjani čas
Ima ih što bezglavo jure svoju tjeskobu
Na bilo kakav dan i bilo kakvu slobodu
Riječ je tek tada riječ ako
Za nju i čulo steknemo
Najgolemija je nekada ona
Koju i ne
Reknemo
Jedna te ista riječ
Nije ipak ista
Kada ulazi u
I izlazi iz
Ulišta
Riječi su zapravo sve i riječi upravo nisu ništa
(Pa i na one ovdje izrečene
Prašina je već gusta pala
I odvela ih na kolovoze
Do kala
I prašina ta još veće pada
Jer
Mada kazane tek sada
One u hipu postaju uvele i stare
I za njih više ne mare ništa
Ni gomile sa ulice
Ni žedna lica
Sjemeništa)
Ali se čeka nova riječ
3
Vlasnici ih u naramku nose i iznose kao svaku robu
Na teške tezge malih i velikih tragova trzana
Bajate su olinjale i jalove
Poput starih krzana –
Čim ih ugleda novo jutro
Čim ih dotakne
Bistro oko
Dana
(Izgleda da vrijede samo još neke male riječi
Od čije oštrine i gorčine nevidljive
Čovjek zatečen u gledanju
Počinje uporno da se pita
Da l’ postaje manji
Il’ postaje
Veći
Goleme one iz raznih bogoslavija
Metanisanja ili liturgija
Praznih slovoslovija
Bića su letargija
I bića
Poraznih
Prazno-
Slovija)
4
Riječi su u svemu sadržane
Riječi su dakle sve ali i kao ograničenost su svega dane
Jedina je riječ koja se još čeka
Ona što valja da stigne iz iskoni
Iz daleka.
…
Autor: Mak Dizdar
