Riječ komunikacija etimološki dolazi od latinske riječi communicare – učiniti općim, a znači priopćenje, učiniti nekoga sudionikom, dijeljenje. Kao i svako umijeće, i komunikacija traži naše cjelovito biće, naše misli, osjećaje, energiju i naše djelovanje.

Stručna literatura komunikaciju dijeli na verbalnu, neverbalnu i paraverbalnu. Procjenjujemo čovjeka pomoću izraza lica, dužine pogleda, pokreta ruku i tijela. U raznoj literaturi možemo pročitati da postoje pasivni, agresivni i pasivno-agresivni načini komunikacije. Sve ovo ukazuje na to da o umijeću komunikacije učimo pomoću izvanjskih oblika te njih nastojimo kontrolirati i usavršavati.

komunikacija-mobiteliSložit ćemo se da ne možemo sa svim ljudima komunicirati na isti način. Uspostaviti ljudski odnos s nekim znači uspostaviti dijalog koji će omogućiti takav odnos. No, umjesto da se uspostavi dijalog, danas se nerijetko izmjenjuju monolozi jer jedan sugovornik hita s odgovorom prije nego je drugi prestao govoriti. Za razliku od tog načina, u staroj Kini ili kod Indijanaca, na primjer, bilo je uobičajeno da se pričeka nekoliko trenutaka nakon što bi netko nešto rekao, a tek se zatim odgovaralo. Bilo je potrebno ispravno čuti i promisliti o onome što se izreklo da bi se moglo odgovoriti.

Govorna je riječ nastala sa sposobnošću pamćenja. Usvajala se kroz riječi koje su se slušale i koje su u sebi sadržavale ideje. U tom je procesu veliku važnost imala kreativna mašta. Možemo se zapitati zašto nam je toliko potrebno znati slušati ili je li zaista toliko bitno čitanje. Onaj tko zna slušati, zna i ispravno govoriti, zato što osigurava sebi potrebno vrijeme da bi razumio ono što sluša. Ne treba se uživljavati u sve što čujemo, ali znati slušati drugog znači razvijati vladanje nad samim sobom i poštovanje drugih.

Danas se razgovori često svode na sve jednostavniji rječnik, izmišljeni izrazi ulaze u modu, iako ih je teško razumjeti ako ne pripadamo onima koji su ih stvorili i koji se njima koriste. Nažalost, i pisanje često samo ponavlja loš govor. Također, danas često težimo reduciranju riječi i upotrebi skraćenica. Audiovizualnom komunikacijom zamjenjujemo živi dijalog i koristimo se više tehničkom nego jezičnom komunikacijom. Ako je govor izraz našeg bića, onda je važna i vrijednost riječi.

Često nam je glavni problem izražavanje misli i osjećaja, možda zato što ih ne poznajemo dovoljno dobro. Ako ne upravljamo našim osjećajima, najvjerojatnije nećemo biti sposobni razlikovati površne od trajnih. Nastat će emocionalni nered i donosit ćemo pogrešne zaključke zbog kojih možemo patiti, očajavati… O osjećajima je potrebno razmišljati, analizirati ih, izabrati ono što želimo i što nam je istinski vrijedno.

komunikacija-bistoRed trebamo uspostaviti i u našim mislima. Potrebno je znati razmišljati da bi mogli osvijestiti, razjasniti i povezati naše ideje jer tek nakon toga možemo rasuđivati, analizirati i razumjeti. Ako naučimo misliti, to će nam pomoći da ne radimo stalne pogreške u izborima, da lakše uklanjamo sumnje i izbjegavamo patnje. Velika je pomoć u tom procesu pažnja kojom ćemo osvjetljavati misli u našem umu. Zašto? Zato da bi ih mogli ispravljati ako su loše ili ako su plod fantazije. Jer, ako u nama vlada zbrka, ako ne znamo što osjećamo, ako nam ideje nisu jasne, teško da ćemo znati govoriti.

Ne zaboravimo da mi odlučujemo o čemu ćemo misliti, kako ćemo se osjećati i kako ćemo živjeti, a isto tako odlučujemo i o načinu komunikacije koja se temelji na dva pojma: znati slušati i znati govoriti. Razgovor treba biti poput muzike različitih instrumenata čiji se zvukovi isprepleću, ali ostavljaju prostor jedan drugome.

Danas se govori o eri komunikacije, ali u toj eri često teško istinski komuniciramo. Posljedica vlastitog nutarnjeg nereda u mislima i osjećajima je i nedostatak dubljih i sadržajnijih razgovora, kao i reduciranje odnosa među ljudima. K tome nas nerijetko razgovori iscrpljuju i ostavljaju osjećaj površnosti i izgubljenog vremena. Zašto? Možda zbog toga što nemamo što reći jer su nam ideje nejasne, jer imamo strah od misli i osjećaja drugih ljudi?

U razgovorima bismo trebali biti što jasniji i izravniji u izražavanju onoga što mislimo i osjećamo. Da bismo to mogli, prvo trebamo uspostaviti jasnoću u sebi: jasnoću naših misli tako da znamo što želimo i kako to možemo ostvariti te jasnoću naših osjećaja koje ćemo čistiti od negativnih emocija i nagona koji zamagljuju jasnoću u nama. Jasnoća emocija pomoći će nam u uspostavljanju nutarnje stabilnosti. Misaona i emocionalna jasnoća povećavat će i našu životnu jasnoću, a posljedica toga je i jasnoća koju izražavamo kretnjama, načinom izražavanja i djelovanjem.

Komunicirati znači graditi mostove i puteve kojima će se izražavati naše ideje i osjećaji. Komunikacija je davanje i primanje koje oplemenjuje čovjeka. Zato treba nadići egocentrizam, predrasude, strah, nerazumijevanje… Svi smo različiti, ali te nas različitosti mogu obogaćivati, umjesto da stvaraju barijere. Svaki dan može biti početak obnove našeg umijeća komunikacije.

Autor: Marta Marić