Prije mnogo godina, na sveučilištu sam slušao predavanje o neobičnim karakteristikama Dictyostelium discoideum, poznatoj i kao stanična sluzava plijesan. Za razliku od poznatijih gljivičnih plijesni, stanične sluzave plijesni su jednostanični organizmi koji se u uvjetima nedostatka hrane okupljaju i tvore višestaničnu strukturu. Međutim, za razliku od višestaničnih organizama poput nas, sve stanice u ovoj okupljenoj zajednici imaju različite gene. Neke od pojedinačnih stanica unutar ove strukture stvaraju stabljiku koja drži ostale stanice na vrhu koje stvaraju spore. Stanice na vrhu mogu prenositi svoje gene, dok stanice stabljike umiru i ne mogu se razmnožavati. Čini se da stanice koje čine stabljiku žrtvuju svoj reproduktivni potencijal kako bi omogućile razmnožavanje stanicama koje stvaraju spore. Drugim riječima, ono što se zbiva u ovom skromnom mikroorganizmu, koji možemo pronaći u tlu, jest čin altruizma.

Stanična sluzava plijesan nije jedini organizam u prirodi koji pokazuje ovakav altruistički tip ponašanja kada jedinka žrtvuje sebe kako bi koristila drugim jedinkama. Vervet majmuni, naprimjer, bučno se glasaju kako bi upozorili ostatak svoje skupine na predatora, unatoč povećanom riziku da zbog toga sami budu napadnuti. Jedan od najznačajnijih primjera altruizma u prirodi su društveni kukci koji žive u kolonijama, a koje, ovisno o vrsti, imaju između deset i dvadeset milijuna jedinki. Članovi svake kolonije obično su organizirani u dvije osnovne skupine: malobrojniju skupinu s reproduktivnim jedinkama i drugu s velikim brojem radilica koje se odriču vlastite reprodukcije kako bi odgojile mlade reproduktivne jedinke. Ovakva društva nazivaju se “eusocijalna” i predstavljaju najvišu razinu društvene suradnje u prirodnom svijetu.

Iz perspektive evolucijske teorije, ovo je vrlo zbunjujuće. Čak i Darwin u Postanku vrsta piše da se altruizam koji nalazimo u društvima kukaca čini “nenadmašenim” i “zapravo fatalnim za cijelu moju teoriju”. Evolucijska teorija govori o prirodnoj selekciji koja vlada u prirodi i zbog koje je primarni cilj jedinke širenje vlastitih gena. Iz toga slijedi da bi, teoretski, prirodna selekcija trebala eliminirati altruističko ponašanje koje ograničava reproduktivni potencijal jedinke. No, zašto altruizam opstaje?

Prva teorija koja je to pokušala objasniti i koja je dobila na značaju, bila je teorija grupne selekcije. Darwin je u Postanku vrsta predložio vrstu grupne selekcije. Teorija grupne selekcije tvrdi da prirodna selekcija ne djeluje samo na individualnoj razini, već i na razini grupe. Teoretski bi, dakle, bilo korisnije da takve grupe imaju jedinke koje su altruističnije jer bi im to omogućilo da nadjačaju one nefunkcionalne dijelove grupe koji se sastoje od konfliktnih, sebičnih pojedinaca. Međutim, 1960-ih John Maynard Smith i G.C. Williams su, uz pomoć matematičkih modela, utvrdili da grupna selekcija nije dovoljno jaka evolucijska sila koja bi spriječila sebične pojedince da iskorištavaju i nadvladaju altruistične jedinke. Posljedično bi se s vremenom sebični pojedinci razmnožavali, a altruista bi u grupi bivalo sve manje.

Drugačiji pristup pokušao je svesti prirodnu selekciju na razinu nižu od jedinke – razinu gena. Tu teoriju, poznatu kao srodnička selekcija, predložio je W. D. Hamilton 1964. godine. Pojednostavljeno, ova teorija tvrdi da su organizmi skloniji altruizmu što su srodniji. Empirijska istraživanja su to i potvrdila. Ptice pomagači vjerojatnije će odgojiti mlade svojih rođaka nego stranaca. U slučaju eusocijalnih kukaca, mnoge kolonije, posebno himenoptera (ose, mravi i pčele), imaju haplodiploidni sustav određivanja spola, što znači da sva oplođena jaja s dva para kromosoma (diploidna) postaju ženke, dok sva neoplođena jaja s jednim parom kromosoma (haploidna) postaju mužjaci. Kao rezultat toga, sestre dijele identične kopije očevih gena, budući da on ima samo jedan par kromosoma, i polovicu majčinih gena. To stvara jedinstveno stanje u kojem su sestre, u prosjeku, više povezane jedna s drugom nego što su kćeri sa svojim majkama. Stoga je za radilicu evolucijski korisno odreći se vlastitog reproduktivnog potencijala i pomoći svojoj matici da stvori više sestara kao način širenja svojih gena.

Međutim, postoje slučajevi u kojima nesrodni organizmi izražavaju altruizam. Klasičan primjer za to su vampirski šišmiši koji dijele obroke sa svojim izgladnjelim sustanarima koji ne mogu sami doći do hrane. U takvim slučajevima čini se da postoji princip reciprociteta jer studije pokazuju da šišmiši češće hrane sustanare koji su im pomogli u prošlosti.

Trenutno su srodnička selekcija i recipročni altruizam dominantne paradigme u objašnjavanju altruizma u prirodi. Međutim, iako široko prihvaćena, srodnička selekcija ima kritičare unutar znanstvene zajednice. Ti kritičari su primijetili da postoje mnogi organizmi koji su razvili eusocijalnost bez ranije opisanog haplodiploidnog mehanizma određivanja spola. To uključuje određene vrste kukaca, termite i sisavca krtičastog štakora čije ponašanje ne objašnjava srodnička selekcija. Umjesto toga, kritičari smatraju da selekcija djeluje istovremeno na više razina– na razini gena, jedinke i grupe. Na primjer, u početku nastanka kolonije korisno je održavati visok stupanj srodstva među jedinkama kako bi se otklonilo sebično ponašanje. No, kako kolonije sazrijevaju i postaju uspješnije, korisnije je da imaju veću genetsku varijabilnost kako bi skupina u cjelini bila otpornija, naprimjer, na potencijalne bolesti. Stoga, kao i kod većine znanstvenih teorija, koje su u konačnici samo modeli složene stvarnosti, postoji stalna rasprava i stalno usavršavanje.

U svakom slučaju, izgleda da je srodstvo jedinki odigralo veliku ulogu u razvoju altruizma. To je neke navelo na zaključak kako se time obezvrjeđuje altruizam, budući da ga evolucijska teorija svodi na efikasan način prenošenja gena ili, u slučaju recipročnog altruizma, na odgađanje vlastitog interesa. Postavlja se pitanje: zašto bi trebalo biti loše to što altruizam može biti koristan za opstanak određene vrste? Ne bismo li trebali biti zadovoljni što znanstvena istraživanja prirode potvrđuju hipoteze u korist altruizma? Bilo bi puno teže argumentirati u korist altruizma kada bi sama mudrost prirode pokazala da je to uzaludan ideal. Umjesto toga, jasno je da su altruizam i suradnja osobina prirode, a ne koncept koji su izmislila ljudska bića. Altruistično ponašanje, dakle, nije nešto što je suprotno prirodi, već je u skladu s njom.

S druge strane, moramo razlikovati mehanizam kojim se altruizam razvio od načina na koji svjesna bića mogu izražavati taj dar. To je vidljivo i kod životinja koje mogu pokazati djela duboke i dirljive ljubavi. Na­primjer, teško je povezati evolucijski napredak slonova (u smislu evolucijske selekcije, op.a.) s oplakivanjem mrtvih članova svoga krda, koje u nekim slučajevima čak i pokapaju. Slično tome, i mi imamo moć izbora što učiniti sa svojim potencijalom za izražavanje altruizma. Sam Darwin je to prepoznao rekavši:

“Kako čovjek napreduje u civiliziranosti i mala se plemena ujedinjuju u veće zajednice, najjednostavnije logičko promišljanje naložilo bi svakom pojedincu da treba proširiti svoje društvene instinkte i simpatije na sve članove iste nacije, iako ih osobno ne poznaje. Kada se jednom dosegne ta razina, samo umjetna prepreka može spriječiti da se njegove simpatije prošire na ljude svih naroda i rasa.” S takvim plemenitim osjećajima vrijedi živjeti.

Autor: Adhiyan Jeevathol
S engleskog preveo: Ivica Rosić