Stabla su svetišta. Tko s njima zna pričati i zna ih slušati, taj može spoznati istinu.
Herman Hesse

Nije sigurno kada su se naši preci razvili na Zemlji. Ali je sigurno da je do tog trenutka na planetu već živjelo mnoštvo različitih biljaka i životinja. Sama struktura stabla, s deblom koje se nastavlja u grane, grančice i listove, manifestacija je filozofskog koncepta koji karakterizira odnos između univerzuma i Jednog; mnogostrukost iz Jedinstva. Skriveni korijeni stabla dodatno proširuju metaforu jedinstva koje izvire iz skrivenog porijekla ili izvora. Čovjek osjeća strahopoštovanje u prisutnosti šume tih divova odjevenih u svoju nijemu, postojanu, trajnu ljepotu. Starija od samog čovjeka, stabla su sastavni dio mitova i folklora u gotovo svim kulturama kao simboli ustrajnosti, snage, obilja i besmrtnosti.

Može li sveprisutnost tih simbola u tolikim kultu­rama i tradicijama sugerirati povezanost između ljud­skih i drvenih bića koja nadilazi vrijeme i prostor? Ne postoji li sinergijski i suradnički odnos u činjenici da dok oni troše ugljični dioksid i oslobađaju kisik, mi radimo upravo suprotno?

Živeći u gradovima od cementa, čelika i stakla, gubimo zahvalnost za neizmjeran doprinos drveća našim životima u vidu skloništa, hrane, lijekova, goriva dok uravnotežuju ekosustav planeta koji zovemo domom. Puno prije no što se Shinrin-Yoku ili šumsko kupanje razvilo kao terapija za jačanje imunološkog sustava 1980-tih, dobrobiti provođenja vremena među stablima potvrdili su filozofi i pjesnici. Za Walta Whitmana ona su poput “neočekivanog izvora moralne mudrosti”, a za Hermana Hessea “najprodorniji propovjednici”.

Pojedino stablo obično je dom univerzumu života od korijena do vrhova grana. Ipak, ostavljaju dojam odvojenosti, poput nijemih stražara. Znanstvenici tek sada počinju otkrivati da drveće može vidjeti, učiti, komunicirati i pokazivati socijalno ponašanje, stvarajući saveze za njegovanje i zaštitu povrijeđenih ili umirućih stabala.

Ako se svijest definira kao osjetilna sposobnost, sposobnost opažanja i reagiranje na okolinu, onda ovi veličanstveni entiteti svakako ispunjavaju te uvjete. Ako razina svijesti ovisi o sposobnosti procesiranja, razlikovanja, integriranja i komuniciranja informacija, onda je očito da svijest nije isključivo vezana za ljudski rod. A ako vjerujemo da starost i iskustvo mogu pridonijeti mudrosti, onda bi stabla čiji životi traju stotinama, pa čak i više tisuća godina, imala mnogo toga za prenijeti kada bismo ih samo naučili slušati.

Osjećaj vremena

Kako drveće, u geografskim širinama gdje odbacuje lišće da bi prezimilo, razlikuje nastupe neuobičajeno toplog vremena od stvarnog dolaska proljeća? Znanstvena istraživanja pokazuju da voćke, primjerice, čekaju određeni broj uzastopnih toplih dana prije nego započnu proces “buđenja”. Bukvama, primjerice, počinje rasti novo lišće tek kada imaju najmanje trinaest sati dnevnog svjetla. Ti zapanjujući dokazi sugeriraju da drveće može “vidjeti” ili registrirati prisutnost svjetla, te koristiti neku vrstu memorije za usporedbu duljine dana i brojanje toplih dana.

Razmjena informacija

Drveće međusobno “razgovara” putem mirisa, upozoravajući na opasnost. Znanstvenici su u afričkoj savani otkrili da su stabla akacije kojima su se hranile žirafe počela slati toksine u svoje lišće kao gorko i učinkovito sredstvo odvraćanja, dok su ispuštala plin etilen kako bi upozorila susjedna stabla. Upozorena stabla počinju slati toksine u lišće, nastavljajući upozoravati druga stabla niz vjetar. Postoje stabla koja prepoznaju slinu kukaca koji ih napadaju, i bore se protiv njih tako što proizvode spojeve koji “pozivaju” određene predatore da se hrane štetnim kukcima.

Komunikacija se odvija i pod zemljom. Korijenje stabala se obično proteže daleko od krošnje, ukrštajući se s korijenjem susjednih stabala. Suzanne Simard je 1990. godine otkrila da se gljivice pričvršćuju za vrhove korijenja stvaranjem tankih niti ili hifa koje prodiru u tlo mnogo dalje i dublje nego korijenov sustav, stvarajući mrežu koja prenosi signale od jednog do drugog stabla, razmjenjujući informacije o kukcima, suši ili drugim opasnostima. Tijekom stoljeća, jedna gljiva može premrežiti cijelu šumu, što je časopis Nature potaknulo da ovaj fenomen nazove “Wood Wide Web”.

Traženje svjetla

Drveće se u nepovoljnim uvjetima prilagođava kako bi maksimalno iskoristilo svjetlo. Ukoliko ima dovoljno prostora sa strana, granat će se bočno, stvarajući široku krošnju. Ali jedna te ista vrsta u blizini susjeda rast će ravno prema gore, razvijajući više, tanje deblo u nastojanju da dođe do punog svjetla na većim visinama. Neka se stabla prilagođavaju naginjanjem i iskrivljavanjem tijekom vremena kako se probijaju do svjetla. Pomoću sunčeve svjetlosti, klorofil u procesu fotosinteze prima, prenosi i transformira svjetlosnu energiju u kemijsku koju pohranjuje u organsku materiju kao hranu za sebe, životinje i za nas ljude. Kako u jesen sunčeva svjetlost postaje sve rjeđa i slabija, listopadno drveće štedi energiju razlaganjem klorofila odnosno odbacivanjem lišća s grana. Kako zeleni klorofil blijedi, drugi blistavi pigmenti koji leže nevidljivi ispod zelenog plašta klorofila postaju vidljivi: briljantno žuta boja ksantofila, plameno narančasta boja karotenoida i sjajne crvene i ljubičaste boje antocijana.

Tu se krije nekoliko čudesnih lekcija koje nam pruža drveće. Prvo, ispod vela leže tajne koje čekaju da budu razotkrivene. Moramo se usuditi izaći iz zone udobnosti kako bismo otkrili nešto novo i lijepo što čeka da procvjeta… Zatim, naučiti se tražiti svjetlo. I konačno, da na gubitak ne treba gledati sa žaljenjem, nego kao na mogućnost da obnovljeni krenemo iznova.

Ja jesam zato što mi jesmo

Svako stablo u šumi raste na jedinstvenom mjestu, a uvjeti rasta poput tla, vode i hranjivih tvari mogu se jako razlikovati čak i na malim udaljenostima. To omogućuje varijacije u snazi i zdravlju mjerene brzinom fotosinteze svakog stabla. Međutim, studenti s Instituta za istraživanje okoliša u Aachenu otkrili su da u netaknutoj bukovoj šumi stabla dijele hranjive tvari pomoću mikorizne mreže isprepletene s njihovim korijenjem, tako da je stopa fotosinteze ista za sva stabla. To znači da su “jača” stabla u bogatim uvjetima rasta davala šećer i vodu onima koja su bila prikraćenija, osiguravajući njihov opstanak, suprotno darvinističkom principu preživljavanja najjačih.

Zapravo, čini se da stablima njihov mnogo dulji životni vijek omogućava doživljavanje vremena na drugačiji način od relativno kratkovidnog ljudskog pogleda. Čini se da je ovdje na djelu načelo da gubljenjem slabijih članova zajednice gube svi. Kroz praznine u pokrovu drveća, vrelo sunce može isušiti vlagu iz tla, kovitlajući vjetrovi mogu poremetiti stvaranje humusa bogatog hranjivim tvarima, a žestoke oluje mogu uzrokovati uništenje. Kod vjetrova uraganske snage koji mogu savijati debla drveća preko njihove točke pucanja, svako stablo ima ulogu u zaštiti svojih susjeda. Sićušne razlike u jedinstvenim karakteristikama debala i grana omogućuju stablima da se njišu ponešto različitim brzinama, nježno udarajući svojom krošnjom o krošnju drugoga stabla i tako smanjujući ukupno njihanje i kut savijanja. Ali to je moguće samo ako stabla stoje vrlo blizu jedno uz drugo.

Koliko bi čovječanstvo moglo dobiti kada bi moglo spoznati mudrost ovoga: da vidimo dalje od odvajanja, da smo svi dio jedne mreže života i da svi na kraju gubimo kada se natječemo jer je JEDAN život kojeg smo svi dio i da šteta na jednom šteti cjelini.

Takvo nam je jedinstvo teško shvatiti, ali klonske šume su živi primjer. Najveće stablo na svijetu nazvano Pando sastoji se od 47000 genetički identičnih stabala jasike ili trepetljike (Populus tremuloides) rasprostranjenih na 106 hektara u američkoj državi Utah. Stabla jasike razmnožavaju se izdancima iz korijena, umjesto iz sjemena, koji izbijaju iz tla i izrastaju u prava stabla. Ono što može izgledati kao šuma pojedinačnih stabala, zapravo je jedan divovski organizam, povezan preko složenog podzemnog korijenskog sustava. Iako svako pojedino stablo doživi starost od sto trideset godina, procjenjuje se da je Pando star osamdeset tisuća godina! Baš kao što moramo gledati ispod površine da bismo shvatili kako su te jasike povezane jedna s drugom, isto tako moramo gledati s one strane vidljivog ako želimo uočiti kako su sva ljudska bića povezana. Mnoge drevne tradicije naglašavaju da svi dolazimo iz istog izvora, da smo dio univerzalne svijesti. No dok znanost ne uspije uhvatiti korak i razviti alate za objašnjavanje onoga što nam se čini neobjašnjivim tajnama, možemo poslušati savjete drevnih mudraca i filozofa koji nas potiču da pogledamo duboko u prirodu jer je razumije­vanje njezinih zakona način da shvatimo život. Leonardo da Vinci je govorio: “Priroda je izvor svega pravog znanja.”

Kao izvanredni primjeri, stabla nam pokazuju kako ustrajati u najtežim okolnostima. Ona nas uče kako ostati ukorijenjen čak i dok se uzdižemo prema svjetlu. Ona pokazuju da fleksibilnost nije sposobnost savijanja debla, nego ukorijenjenosti tako da se, kad se i savijamo, možemo bez napora ponovno vratiti u svoje središte. Ona nam pokazuju kako davati u izobilju i kako se uskladiti s ritmovima i ciklusima života. Ovi mudri učitelji ne govore nam glasovima, već metaforama ne samo o tome kako živjeti već i kako umrijeti i kako neprestano težiti da budemo najbolji što možemo. I na kraju, ako postoji jedna opća zapovijed koju čovječanstvo može preuzeti od tih veličanstvenih bića, onda je to: poštivati i štititi sav život jer svi smo mi u biti međusobno povezani, međuovisni i sastavni dio jedinstvene mreže života.

Autor: Manjula Nanavati
S engleskog preveo: Damir Kanceljak