Čitajući o Beethovenovu životu, sjetio sam se da se za sumerskog heroja Gilgameša govorilo da je bio dvije trećine božanskog porijekla, a jednom trećinom čovjek. Ta ljudska trećina u njemu oblikovala je težak karakter s kojim nije bilo lako živjeti. Kada slušamo Beethovenovu glazbu, Treću simfoniju „Eroicu“, Carski klavirski koncert, Patetičnu sonatu, Appassionatu i Mjesečevu sonatu, što su samo neka od njegovih najslavnijih djela, možemo prepoznati njegov “božanski” dio. Kada čitamo trilogiju Johna Sucheta1 o Beethovenovom životu, ili bilo koju Beethovenovu biografiju, prepoznat ćemo njegovu ljudsku stranu koja je ponekad bila nepodnošljiva čak i njegovim najbližim prijateljima. Ovom prilikom sagledat ćemo oba ova aspekta i razmotriti što nam to govori o umjetnosti, umjetniku, idealizmu, čovječanstvu i životu uopće.
Za one kojima su Beethoven i njegova glazba nepoznati, evo nekoliko detalja o njegovom životu i djelu.
Ludwig van Beethoven rođen je 1770. godine u Bonnu, na obalama veličanstvene rijeke Rajne, u sjeni brda Drachenfels2, baš tamo gdje se, prema legendi, odigrala borba između Siegfrieda i zmaja. Od najranijih je dana mladog Beethovena privlačila ova uzvisina. Divio se njenoj strmovitoj i nadvisujućoj prisutnosti, možda predosjećajući moć glazbe koju će kasnije stvarati.
Bio je dijete drugačije od drugih, što je njegov djed, također Ludwig, glavni dvorski glazbenik (Kappelmeister) u Bonnu, prepoznao kao znak sudbine. To je uznemiravalo njegove roditelje, naročito njegova razuzdanog oca, također dvorskog glazbenika, koji je svoj talent nažalost potrošio po lokalnim krčmama. Kad mu je ponestalo novca, odlučio je podučavati svoga sina da poput Mozarta postane čudo od djeteta. Kada bi se u ranim jutarnjim satima vraćao iz krčme, budio bi ga i tjerao da satima bez prestanka vježba. Ludwig se izdvajao i u školi, zbog čega je često patio.
U svim neprilikama u djetinjstvu pomagala mu je njegova odlučna, čak nepokolebljiva volja, kao i uvjerenje da mu je predodređeno postati velikim glazbenikom. Također, tijekom cijelog života bio je inspiriran sjećanjem na svoga djeda koji se prema njemu ophodio s posebnom pažnjom i ljubavlju, no umro je kada je Ludwig imao samo tri, četiri godine.
Jednako je bio odlučan u namjeri da ne postane dvorski glazbenik, već da gradi svoj put, kao što je to nastojao Mozart. Čim su mu to okolnosti omogućile, otputovao je u Beč, tadašnju glazbenu prijestolnicu Europe. Ondje se kratko susreo s Mozartom čiji je savjet zapamtio za cijeli život: “Jednostavne teme su najbolje.” Primjer ovih jednostavnih tema možemo čuti u Adagiu ( 2. stavak) njegove Patetične sonate.
Ovdje je zanimljivo primijetiti da je za nekoga tko je prijemčiv dovoljan jedan kratak susret i jedan jedini savjet da ga prati do kraja života i ostavi neizbrisiv trag.
U Beču je stekao pokroviteljstvo nekoliko aristokrata, kao što su princ Lichnowsky, princ Lobkowitz i carev brat, nadvojvoda Rudolph.
Cijenio je ideale Francuske revolucije, što je bio razlog za njegovu prvobitnu podršku Napoleonu koji je u to vrijeme osvajao Europu. U tom “skromnom Korzikancu” vidio je nekoga tko vodi ljude u novo doba, nekoga tko će ukinuti sve nejednakosti klasnog sustava i povesti svijet tamo gdje će “svi ljudi biti braća”, kao što kažu stihovi Ode radosti na kraju njegove Devete simfonije. No, nakon Napoleonove krunidbe, Beethoven je razočaran povukao posvetu svoje Treće simfonije Bonaparteu, posvećujući je na kraju princu Lobkowitzu.
Najsretniji je bio u društvu glazbenika s kojima se nalazio u taverni Labud. Nekoliko prijatelja pomagalo mu je i u glazbenom radu i u praktičnim aspektima života, no on je prema njima često bio grub i drzak. Jednako se tako odnosio prema svojim dugogodišnjim slugama i stanodavcima, čiji bi se ostali stanari često žalili na njegovu naviku da noću svira klavir i udarcima noge prati ritam glazbe.
Naslovna stranica rukopisa Treće simfonije (Eroica) s
Napoleonovim imenom koje je Beethoven prekrižio
Preokret u Beethovenovom životu dogodio se dok je boravio u Heiligenstadtu, gradiću u blizini Beča, u koji se preselio s namjerom da sklada. Upravo tamo postaje svjestan da njegova gluhoća rapidno napreduje. Ta ga je činjenica bacila u očaj, prije svega zbog učinka na njegovo bavljenje glazbom. I zaista, uskoro više nije bio sposoban ni svirati ni dirigirati. Ipak, ono najgore nije se dogodilo: i dalje je bio u stanju skladati jer je u mislima, unutarnjim sluhom mogao čuti glazbu i zapisati je. Na kraju mu za skladanje više nije bio potreban ni klavir.
U dubini očaja piše svoju oporuku zvanu Oporuka iz Heiligenstadta. Većina teksta ne odnosi se na raspolaganje njegovom oskudnom imovinom, već na iskaz njegove ljubavi prema čovječanstvu i na to da su ga pogrešno smatrali “mizantropom”. U oporuci to pripisuje gluhoći zbog koje je izbjegavao ljude jer nije bio u stanju komunicirati s njima.
Osvrnuo bih se na kontrast između njegove uzvišene glazbe i često nesnosnog karaktera. Čitajući o njegovom životu, nekoliko puta sam se zapitao zašto su njegovi prijatelji i mecene ostajali uz njega. Čini se da se oni nisu samo divili njegovoj glazbi, već su prema njemu gajili iskrenu ljubav i naklonost unatoč njegovim čestim ispadima grubosti, nerazumnosti, a ponekad čak i okrutnosti. Došao sam do zaključka da razlog leži u tome što su u uzvišenosti Beethovenove glazbe znali prepoznati istinski izraz njegove duše, duše ispunjene ljepotom i ljubavlju prema čovječanstvu. Budući da su ga dobro poznavali, mogli su uočiti da se iza grube vanjštine krije puno bolji čovjek, zbog čega su mu opraštali mnoge mane.
Nakon susreta s Beethovenom, pjesnik Goethe napisao je svojoj ženi: “Danas sam upoznao skladatelja Beethovena. Nisam nikad sreo žustrijeg, duhovnijeg, dubokoumnijeg umjetnika. Potpuno mogu razumjeti zašto mu se svijet toliko divi.” Sljedećeg dana, nakon drugog susreta, napisao je: “Beethovenov talent me zapanjuje. On svira izuzetno. Nažalost, posjeduje apsolutno nekontroliranu osobnost. Iskreno, on nije u krivu kada svijet smatra nepodnošljivim, ali svojim postupcima ne čini ga nimalo ugodnijim mjestom ni za sebe ni za druge. Istodobno zaslužuje veliki oprost i veliko sažaljenje jer njegova gluhoća sve više napreduje.”
Mislim da je Goethe to dobro izrazio. Neki geniji, poput samog Goethea i skladatelja Haydna, bili su poprilično uravnotežene osobnosti, dok drugi, poput Beethovena, nisu. Vratimo se opet na “dvije trećine božanskog i jednu trećinu ljudskog”. Kada je u pitanju ljudski dio, neki se s njim nose bolje od drugih, a neki se bore s težim životnim okolnostima.
Što li je Beethoven mislio o drugom geniju, Goetheu? Evo njegova pomalo oštrog komentara izdavaču, nakon što je vidio kako se Goethe klanja carici (što je sam Beethoven odbio učiniti): “Goethe se previše oduševljava dvorskom atmosferom, mnogo više nego što to priliči jednom pjesniku. Kako se onda po tom pitanju mogu kritizirati drugi virtuozi, kada čak i pjesnici, koje treba smatrati jednim od najistaknutijih učitelja nacije, pred tim sjajem zaboravljaju sve ostalo?”
Što se njegove glazbe tiče, koristio sam izraz “uzvišena”, jer vjerujem da najbolje obuhvaća njezinu kvalitetu. Beethoven se u svom životu susretao s mnogim problemima, ne samo s gluhoćom, već i s razočaravajućim ljubavnim vezama, obiteljskim problemima… Ipak, smatram da se ništa od svega toga ne osjeća u njegovoj glazbi. Prije će biti da je skladajući “bježao” i od svojih problema i od svoga karaktera. U glazbi se susretao sa svojom dušom. Odlazio je u neko “glazbeno nebo” gdje je slušao glazbu koju je potom prenosio u svoja djela.
U njegovoj glazbi čujemo sve vrste emocija, ali sve su one oslobođene bilo kakve prizemnosti ili nečistoće. Radi se o herojskim, plemenitim emocijama, u njima ima ljepote, mistike, čak i magije; u njima ima nježnosti, ljubavi u najvišem smislu, slika mirnih potoka i snažnih oluja. Ima radosti, žustrine i veselja.
Ova glazba, koju je uzvišena Beethovenova duša darovala čovječanstvu, zaista je imala preobražavajući učinak, možda i na milijune ljudskih bića. Jednom je prilikom izvođenja njegove Pete simfonije (one s čuvenom uvertirom) jedan vojni veteran spontano ustao i, ne mogavši se suzdržati, uzviknuo “Živio car!” (Bilo je to vrijeme nakon oslobođenja Beča i poraza Napoleona.) Mnogi su pojedinci pisali o tome kako im je Beethovenova glazba doslovno spasila život upravo zbog svoje poruke trijumfa nad poteškoćama.
Jorge Angel Livraga jednom je napisao: “Umjetnost bez poruke je kao omotnica bez pisma.” Koja bi, dakle, bila Beethovenova poruka? Po navodima Sucheta, Beethoven je govorio: “Moja glazba podučava što je život.” Iz racionalne perspektive, ovo može zvučati neodređeno, ali je vrlo duboko. Život se ne može staviti u kutiju, on jest i nalazi se posvuda i u svemu. Beethoven nije mislio samo na fizički život, nije mislio čak ni na energiju života. Kako navodi John Suchet, jednom je rekao: “Ja ne opisujem prirodu, ja je zvukom stvaram”, dok je drugom prilikom izjavio: “Ne radi se samo o notama, već o tome što se krije iza njih.” Slično tome, život nije samo fizička priroda, život je ono što se nalazi iza nje. Pa tako, kada piše Pastoralnu simfoniju (Br. 6), Beethoven pjev ptica ne oponaša flautom ili pikolom, već nam prenosi sve ono što se nalazi iza tih zvukova. Platon je kritizirao “imitirajuću umjetnost” i mislim da bi se Beethoven složio s njim. Nije oponašao, nego je stvarao uz pomoć, kako je sam priznao, svoje muze – jedne od onih muza koje su stari Grci prikazivali kao devet pratilja Apolona, velikog boga glazbe i ljepote, a koje su hindusi prikazivali u obliku nebeskih Gandharva.
Nitko od nas ne može skladati glazbu poput Beethovenove, ali zahvaljujući njegovim herojskim naporima da daje oblik onome što je nosio u sebi, svi možemo putovati u boravište duše i doživjeti ljepotu, tajanstvenost, čaroliju, slavu i spokojnu radost tog “glazbenog neba”.
1 The Last Master: a fictional biography of Ludwig van Beethoven, by John Suchet. Warner Books, 2000.
2 Drachenfels (“Zmajeva stijena”) je prema legendi o Nibelunzima brdo u kojem se sklonio zmaj kojeg je usmrtio junak Siegfried.
Autor: Julian Scott
S engleskog prevela: Jasna Sekulović
