Gilgameš

Mitovi o potopu

Kod svih starih naroda susrećemo mitove o potopu iste okosnice: zbog narušenog sklada Bog šalje poplavu, čime označava kraj jedne epohe čovječanstva te početak nove. Kataklizme periodično pogađaju Zemlju, a one pradavne upletene su u mitove. Platon piše o Atlantidi, otoku "iza Heraklovih stupova", koji je kataklizmičkim potresima i poplavama potonuo u more. Potop ima korektivnu ulogu, on vraća univerzumu izgubljenu ravnotežu, a u simboličkom ključu govori nam o kraju jednog vremenskog ciklusa i početku novoga.

Tko ne sanja o besmrtnosti?

Strah od smrti i želja za vječnim životom prastara je stvar. U svakom od nas spava biće koje predosjeća vječnost. No, nije dobro živjeti vječno pod bilo kakvim okolnostima; dobro je živjeti vječno ako se znamo uzdići do vječnosti.

Mezopotamski mitovi o potopu

U zapisima svih starih naroda Mezopotamije neizbježan je mit o velikom potopu. U svim tim verzijama mita bogovi odlučuju uništiti ljudski rod, no uvijek jedan od bogova odabire pravednog i pobožnog čovjeka kojeg sa­vjetuje da napravi arku... Osim pripovjedačke ljepote ovi su mitovi prožeti promišljanjima o čovjekovoj prolaznosti i potrazi za besmrtnošću.

Libanonski cedar

Na planinama Libanona danas je ostalo malo cedrovih šuma. Ovo zimzeleno drvo iz porodice borova prekrasne krošnje i zanosna mirisa spominje se u mnogim drevnim tekstovima, a najviše u Epu o Gilgamešu. Knjige Staroga Zavjeta spominju libanonski cedar kao glavni građevni materijal u izgradnji jeruzalemskog Hrama.