Utnapištim

Mitovi o potopu

Kod svih starih naroda susrećemo mitove o potopu iste okosnice: zbog narušenog sklada Bog šalje poplavu, čime označava kraj jedne epohe čovječanstva te početak nove. Kataklizme periodično pogađaju Zemlju, a one pradavne upletene su u mitove. Platon piše o Atlantidi, otoku "iza Heraklovih stupova", koji je kataklizmičkim potresima i poplavama potonuo u more. Potop ima korektivnu ulogu, on vraća univerzumu izgubljenu ravnotežu, a u simboličkom ključu govori nam o kraju jednog vremenskog ciklusa i početku novoga.

Mezopotamski mitovi o potopu

U zapisima svih starih naroda Mezopotamije neizbježan je mit o velikom potopu. U svim tim verzijama mita bogovi odlučuju uništiti ljudski rod, no uvijek jedan od bogova odabire pravednog i pobožnog čovjeka kojeg sa­vjetuje da napravi arku... Osim pripovjedačke ljepote ovi su mitovi prožeti promišljanjima o čovjekovoj prolaznosti i potrazi za besmrtnošću.