Vučedolska kultura
Kultura koja se razvila u 3. tisućljeću prije Krista u istočnoj Slavoniji nosi naziv po arheološkom lokalitetu Vučedol, gdje se u bakrenom dobu nalazilo njezino najznačajnije središte. Otuda se zahvaljujući razvoju metalurgije bakra proširila središnjom i jugoistočnom Europom. Fragmenti vjerovanja utjelovljeni u kultnim predmetima i simbolima utisnutim u keramici upućuju na utjecaje kretsko-mikenske i egipatske kulture. Vučedolska kultura, kao sinonim bakrenog doba, smatra se temeljem prvih civilizacija Europe.
Mitska povijest čovječanstva
U mitovima s različitih krajeva svijeta pronalazimo ponavljajuće obrasce i upadljive podudarnosti. Ponajprije se to odnosi na mitove o općem potopu, o herojima utemeljiteljima gradova, o božanskim pomagačima koji su ljude naučili različitim umijećima, o zlatnom dobu čovječanstva itd. To sugerira ideju da se radi o stvarnim događajima koji su toliko snažno utjecali na svijest čovječanstva da su ih zabilježile sve tradicije. Ti tragovi iz dubina vremena pomažu nam rekonstruirati daleku prošlost čovječanstva, ali i naslutiti budućnost.
Pompeji – Vila misterija
Katastrofalna erupcija Vezuva 79. godine zaustavila je u vremenu rimski grad Pompeje. Sedamnaest stoljeća kasnije, arheološka iskapanja otkrila su mnoge njegove tajne. Ipak, tajanstvene freske u sobi patricijske vile, po kojima je i nazvana Vila misterija, i dalje čuvaju svoju tajnu. Smatra se da opisuju dionizijske misterije čiji je značaj potonuo u dubinama vremena. Zna se tek da im je zadaća bila razotkrivanje ljudske sudbine, poticanje čovjeka da oslobodi dušu od robovanja tijelu tako da u njemu pobijedi dionizijski, božanski dio.
Vile u našim krajevima
Narodne predaje diljem svijeta obiluju pričama o nadnaravnim bićima, čarobnim, dobrim ili zlim, pokatkad vidljivim, a najčešće nevidljivim. U hrvatskoj predaji priče su to o vilama koje je zabilježio povjesničar i književnik Ivan Kukuljević-Sakcinski iz 19. stoljeća. Opisivane su kao nezemaljski lijepe djevojke s krilima koje su posjedovale različita znanja. Rijetki bi se zbližili s vilama i tada bi ih one podučile mnogim vještinama pa su ih zvali "vilenici". To davno vrijeme u kojem su živjele vile u narodu se spominjalo kao zlatno doba.
Sumer – zemlja majstora znanja
Prvi nama poznati narod koji je naseljavao plodnu dolinu između Eufrata i Tigrisa bili su Sumerani. Oni su svoju zemlju nazivali "Zemljom majstora znanja" i kao takvi snažno su utjecali na sve kulture koje će ih naslijedili na ovom području. Sumerani su čovječanstvu u nasljeđe ostavili spoznaje koje su postale temelj svim kasnijim tradicionalnim i modernim znanostima, medicini i filozofiji.
Umjetnost i poezija bardskog ideala
Keltska tradicija, gotovo izumrla s Rimskim Carstvom, najduže se očuvala na britanskom i irskom otočju u vidu bardske umjetnosti. U keltskom društvu pjesnici ili bardi bili su zaduženi za čuvanje sjećanja i učenja o miru, istini i pravdi. Najvećim umijećem smatrali su sažeti određeni smisao u malo riječi, u obliku trijada, sjedinjujući pritom ljepotu s pravdom. Ideal barda ima korijene u pažljivom promatranju Prirode, a ključne sastavnice pjesničkog genija bile su: oko za vidjeti Prirodu, srce za osjetiti Prirodu i odlučnost za slijediti Prirodu.
Akbar – Veliki mirotvorac
Akbar Veliki treći je i najslavniji car mogulske dinastije koja je vladala Indijom od 16. do 18. stoljeća. U mladosti je bio sklon razonodama da bi se nakon duhovnog buđenja okrenuo religiji i filozofiji. Na svom je dvoru okupljao teologe, pjesnike, učenjake i filozofe različitih vjera u međureligijskom dijalogu. Zagovarao je ideju da sve religije vode istom Bogu te je težio ostvarenju suživota između ljudi različitih religija unutar svog carstva. Akbarova mirotvorna politika uzajamnog poštovanja i tolerancije nadahnjujući je podsjetnik da je takav društveni model ostvariv.
Dioklecijan – vojskovođa, državnik i graditelj
Kasno doba Rimskog Carstva početak je njegova kraja. Rimski duh tada žive carevi-vojnici ilirskog podrijetla. Jedan od njih bio je i Dioklecijan iz plemena Delmata koji je proglašen carem 284. godine. Uviđajući da je veličina Carstva izvor nestabilnosti, dijeli ga na istočni i zapadni dio, a ratnog druga Maksimijana proglašava suvladarom. Sam je vladao iz Nikomedije u današnjoj Turskoj. Vladavina mu je bila ispunjena ratovanjem, no ostao je zapamćen kao sposoban vojskovođa i državnik koji je reorganizacijom državne uprave produžio život Carstva.
Dolina kraljeva i kraljica – 2. dio
Smještena na zapadnoj obali Nila, gdje zalazi Sunce, Dolina kraljeva i kraljica označavala je početak novog, zagrobnog života za kraljeve, kraljice i plemstvo Novog kraljevstva. Oslikane grobnice svjedoče o razrađenim pripremama za život poslije smrti. Ponavljajući motiv je noćno putovanje Sunca kroz podzemni svijet i njegovo ponovno rađanje na istoku. Analogno tome, umiranje se sastoji u nestajanju jednog oblika postojanja iz čega slijedi rađanje u drugom, što sugerira neprekidnost života.
Lindisfarnska evanđelja – Sveto Pismo u slikama
Plimni otok Lindisfarne na sjeveroistoku Engleske bio je važno središte ranog engleskog kršćanstva. Irski redovnici su na otoku utemeljili samostan u 7. stoljeću kada nastaju izvanredni primjerci iluminiranih rukopisa, među kojima se posebno ističu Lindisfarnska evanđelja. Zlatna boja iluminacija simbolizira božansku svjetlost i duhovno nebo, a iluminirani rukopisi u koje je utkana predana vjera izraz su težnje da božanske poruke i vizualnim putem dopru do svih onih koji traže božansko svjetlo.
Tutankhamonova grobnica – Stogodišnjica otkrića
Ove je godine obilježena stogodišnjica senzacionalnog otkrića neopljačkane grobnice faraona Tutankhamona. U grobnici je pronađeno neprocjenjivo blago koje se sastoji od preko pet tisuća predmeta, veliki dio od zlata. Najvažniji nalazi danas se nalaze u Egipatskom muzeju u Kairu i u Luxoru, a sarkofag s mumificiranim faraonovim tijelom još uvijek počiva u grobnoj komori u Dolini kraljeva.
Dolina kraljeva i kraljica – 1. dio
Dolina kraljeva i kraljica bila je dio drevne egipatske Tebe koja se prostirala duž obala Nila: uz istočnu stranu kao boravište živih, a uz zapadnu kao boravište mrtvih. Za Egipćane je život bio jedan, a sastojao se od zemaljskih i nebeskih dionica istoga evolucijskog puta na kojem je duša osvještavala svoju besmrtnu bit. Živo oslikani i ispisani zidovi grobnica prepuni simboličkog značenja govore o putovanju duše, kao i o civilizaciji koja je puno veću važnost pridavala vječnim nego prolaznim životnim vrijednostima.