Uz nastanak, trajanje i život sumerske kulture i civilizacije vezan je niz nedovoljno poznatih i razjašnjenih okolnosti, kao što je to uostalom slučaj s bilo kojom drugom, vremenski i svjetonazorski od našeg vremena udaljenom civilizacijom.
Najintrigantniji je ipak Popis sumerskih kraljeva. Ovaj dokument sadrži povijesne podatke o vladavini sumerskih kraljeva, kao i kraljeva susjednih država, te navodi vremenska razdoblja i mjesta njihove vladavine. Tako je zapisano da su neki vladali do dvadeset, trideset, četrdeset pa i pedeset godina, što službena znanost potvrđuje i što nije nimalo drukčije od onoga što imamo u novijoj povijesti.
Popis kraljeva i gradova prije potopa, 2000.-1800. g. pr. Kr., Babilon
Međutim, također navodi da su neki kraljevi vladali 28 800, 36 000 ili 43 200 godina!
… Alulim je postao kralj. Vladao je 28 800 godina. Alalngar je vladao 36 000 godina. Dva kralja vladala su 64 800 godina. Zatim je Eridug pao i kraljevanje je prenijeto u Bad-tibira. U Bad-tibiri, En-men-lu-ana je vladao 43 200 godina…
Da sumerska lista kraljeva sadrži samo dugovječne kraljeve, vjerojatno bi se smatrala dijelom nekog izgubljenog mita te njen sadržaj ne bi bio podložan nikakvim značajnijim interpretacijama. Radi li se ovdje o ispreplitanju mita i zbilje? Je li moguće da su drevni narodi bili mnogo dugovječniji od današnjih? Ili se na taj način samo htjela naglasiti važnost njihove vladavine? Hipoteze su razne, a niti jedna nije konačna.
Dodatnu zabunu unosi činjenica da je pronađeno dvadesetak varijanti ovog popisa sa sličnim, ali ne i istim podacima. Većina datira iz razdoblja vladavine dinastije Isin, između 2017. i 1704. g. pr. Kr. Pretpostavlja se da je prva verzija stara oko četiri tisuće godina. To je ona koju je otkrio njemačko-američki istraživač Hermann Hilprecht 1906. godine na mjestu drevnog grada Nipura. Neki primjerci pronađeni su na područjima nekadašnjih gradova Babilona, Suze, Ninive.
Najbolje očuvani primjerak otkriven je 1922. g. u Larsi, nekadašnjem babilonskom gradu smještenom u današnjem Iraku, u ekspediciji Herberta Weld Blundella, pustolova i arheologa. Čuva se u Muzeju umjetnosti i arheologije Ashmolean u sklopu Sveučilišta u Oxfordu. To je dokument ispisan klinastim pismom na četverostranoj kamenoj prizmi visine oko dvadeset centimetara koja je u sredini najvjerojatnije imala drveno vreteno oko kojeg se rotirala.
Popis kraljeva, 1800. g. pr. Kr., Larsa, Irak
Tumačenja dugih razdoblja vladanja
Postoje oni koji a priori odbacuju vjerodostojnost jednog dijela ovoga spisa te mu ne pridaju nikakvu važnost. Postoje i oni koji misle da su razdoblja vladavine točna, a dugovječne kraljeve smatraju božanstvima.
I sam spis započinje tako:
Nakon što se kraljevanje spustilo s neba, došlo je u Eridug (Eridu). U Eridugu je Alulim postao kralj; vladao je 28 800 godina.
Između ove dvije hipoteze postoji i ona koja kaže da se na ovakav način iskazivala važnost i moć pojedinih vladara. Tako se na primjer u drevnom Egiptu za one koji su društvu dali značajan doprinos govorilo kako su “umrli u 110. godini”.
Bilo je i neuspješnih pokušaja da se ova zagonetka objasni matematičkim formulama.
Ovaj dokument, osim kronologije sumerskih vladara, sadrži i paralele s navodima koji se mogu naći u Bibliji, u Knjizi Postanka. Tako prema navodima iz ovog popisa, osam (a po nekim varijantama i deset) kraljeva vladalo je ovim predjelom prije velikog potopa koji se povezuje s biblijskim. Zanimljivo, između Adama i Noe postojalo je osam generacija.
Spominju se i Etana, Lugal-banda i Gilgameš, mitski likovi poznati u sumerskoj te babilonsko-asirskoj književnosti kao heroji. Najstariji vladar s popisa za kojeg je arheološkim otkrićima utvrđeno da je bio stvarna ličnost je Enmenbaragesi od Kiša, koji je vladao oko 2600. g. pr. Kr. Zanimljivo, isti se spominje u Epu o Gilgamešu, što otvara mogućnost postojanja Gilgameša kao stvarnog lika.
Zapisana je i jedna vladarica, Kug-Bau, iz treće dinastije Kiša. Prema spisu, vladala je sto godina.
Također, uočeno je da popis ne obuhvaća vladare grada-države Lagasha, tadašnjeg važnog središta političke moći. Veliki kraljevi poput Ur-Babe i Gudee izostavljeni su vjerojatno iz političkih razloga.
Što se tiče spominjanja kraljevstava koja su sišla s neba i dugih vremenskih razdoblja, ovaj dokument nije izolirani slučaj u književnosti i mitologiji drevnih naroda. Indijski ep Mahabharata spominje enormna vremenska razdoblja, mada u drugom kontekstu, a za drevne je Kineze Kralj od Žada također sišao s neba.
Mnoga pitanja i danas ostaju zagonetka za arheologe, etnologe, povjesničare.
Bez obzira na zagonetnost ovog popisa, u nedostatku drugih preciznijih pisanih dokumenata, on se smatra važnim izvorom za upoznavanje političkih i društvenih odnosa trećeg tisućljeća na području Mezopotamije.
Autori: Marta Mihičić i Sanja Ćupić
