Na južnim padinama otoka Brača, na pola puta između mjesta Bol i malog sela Murvice, u prekrasnom sredozemnom okruženju, smjestila se Zmajeva špilja. Poznata pod nazivom Dragonjina špilja (od lat. draco – zmaj), svojom veličinom, okolnim krajolikom, a posebno klesanim reljefima u unutrašnjosti, zaslužuje osobitu pažnju. Nalazi se na nadmorskoj visini od oko tristo metara i otprilike jedan kilometar zapadno od Vidove gore, najvišeg vrha otoka Brača (778 metara). Vidova gora dobila je ime po kultu sv. Vida koji je u doba pokrštavanja Hrvata zamijenio staroslavenski kult Svevida ili Svetovida. Uz kult gorskih vrhova, u dualističkoj staroslavenskoj religiji postojao je i oprečan kult pećina, jazbina i ponora.
Podno južne strane Vidove gore nekoliko je okomitih litica poput ove u kojoj je Zmajeva špilja. Južna strana otoka Brača oduvijek je privlačila pustinjake da se u osami ili u manjim skupinama tu nasele i izgrade svoje pustinjačke samostane ili urede špilje za boravak kako bi se mogli posvetiti svojem pozivu, molitvi Bogu. U 15. stoljeću osnovani su pustinjački samostani oko sela Murvice i u Blacama, otprilike u isto vrijeme kada i samostan dominikanaca u Bolu. Ipak, postoji bitna razlika. Pustinjaci su živjeli u osami i isključivo od vlastitog rada, gotovo bez dodira s vanjskim svijetom i samo s jednim ciljem – posvetiti se molitvi. Od svih pustinja ili eremitaža (lat. eremita – pustinjak) najveću pažnju zaslužuje pustinja u Zmajevoj špilji. Iako dijelom zapuštena i manje poznata od obnovljene pustinje Blaca, prostrana Zmajeva špilja privlači pozornost jer jedina na stijenama ima uklesane reljefe. Unatoč nagađanjima, za ove se reljefe još uvijek ne zna tko ih je i kada uklesao, a većim dijelom ni što predstavljaju. Riječ je o iznimnim ostvarenjima koja mnogi smatraju najvažnijim i umjetnički najvrjednijim djelima na ovom otoku.
Ulaz u Zmajevu špilju nije lako uočljiv zbog strmog pristupa i gustog raslinja. Otvor je pri dnu širok dvanaest metara, a prema vrhu se sužava u obliku trokuta do visine od oko petnaest metara. Pregrađen je zidom od tesanog kamena, visokim oko četiri metra, a nedovršeni prozor na vrhu ukazuje da ga je graditelj vjerojatno namjeravao izgraditi do samog vrha. Ulazna vrata uzdignuta su oko dva metra od poda, a do njih vode uske dvostruke stube naslonjene na zid. Iako minijaturna, ta cjelina, zajedno s uklesanim obrisima dvaju sporednih, “slijepih” vrata, ostavlja dojam određene monumentalnosti, a posjetitelj ima osjećaj da se nalazi pred portalom prave kršćanske bazilike.
Unutarnji prostor špilje dugačak je oko devetnaest metara, a pregradni zidovi dijele ga na tri nejednaka dijela. Najvažniji je prednji dio s malom kapelicom na istočnoj strani. Iako je kapelica duga svega oko tri i široka oko dva metra, unutrašnjost špilje na određen način slijedi logiku gradnje klasičnih kršćanskih bazilika, s apsidama uklesanima u stijeni, središnjom i pobočnim lađama. To joj, s obzirom na vrlo male dimenzije, daje osebujan, rustikalni stil. Oltar je također uklesan u živoj stijeni, a kao i svaki kršćanski oltar sastoji se od dva bitna dijela: stupa (lat. stipes), koji predstavlja žrtvenik (lat. alta ara) i gornje oltarne ploče menze (lat. mensa). Ova dva dijela obično su odvojena, ali kako to ovdje nije bilo izvedivo, oltar je isklesan tako da vizualno ostavlja dojam odvojenosti.
Lijeva i desna strana prve, a djelomično i druge prostorije prekrivene su reljefima isklesanima u kamenu, od kojih je najvažniji onaj na zapadnom zidu. Reljef je dugačak oko pet i visok oko tri metra te zauzima čitavu stijenu. Dubina klesanja mjestimično iznosi i do osamdeset pet centimetara, pa pojedini predmeti i likovi izgledaju gotovo kao kipovi, što ovaj reljef čini jedinstvenim. Prema načinu klesanja i stilskim obilježjima nijedan povjesničar umjetnosti nije ga mogao svrstati ni u jednu epohu niti mu približno odrediti vrijeme nastanka. Reljef prikazuje zmaja koji u zaletu izlazi iz svog skrovišta te tako ispružen, rastvorenih ralja i s oštrim nazubljenim plamenim jezikom kao da želi progutati lice žene u polumjesecu. Lijevo od žene u polumjesecu isklesano je lice muškarca, a iznad zmaja lik leoparda s otrgnutom lavljom glavom među šapama.
Ante Škobalj u svojoj knjizi Vjera starih Hrvata o reljefu iz Zmajeve špilje na Braču navodi: “Ovo dostojanstveno lice žene u polumjesecu, ozareno neizrecivom snagom mira, za mene je najmoćnija impresija na čitavom reljefu, jača i snažnija od samog strašnog zmaja u zaletu. Svaki čovjek koji nikada nije čuo za bilo kakvu mitologiju i vjersku simboliku, shvatit će glavni i bitni sadržaj ovoga reljefa – trajni i vječni sukob jedne fantastično prikazane grube i nasrtljive sile, koja neprestano nasrće protiv dostojanstvenog duhovnog mira i sigurnog pouzdanja, jedne požrtvovne ljubavi i dobrote prikazane na licu žene u polumjesecu. Drugim riječima, naslutit će vječnu tajnu sukoba dobra i zla, koju ovaj reljef tako snažno izražava.”
I doista, reljef ostavlja takav dojam na gotovo svakog posjetitelja, što potvrđuju i svi autori koji su o njemu pisali. Međutim, mišljenja se razilaze oko toga tko ga je i kada izradio.
Autor Ante Škobalj smatra ovaj reljef likovnim izrazom vizije svetog Ivana Evanđelista u Apokalipsi, a zmaja s reljefa zmajem Apokalipse. Glava žene u polumjesecu predstavlja ženu ogrnutu Suncem, odnosno Bogorodicu, jer oko podneva ovaj isklesani lik obasjava Sunčeva svjetlost, dok zmaj ostaje u sjeni. Glava muškarca, koja se na reljefu nalazi lijevo od ženskog lika, predstavlja Krista, u skladu s 12. poglavljem, 5. retkom Apokalipse: I rodi sina muškarca koji će vladati svim narodim žezlom gvozdenim i odnesen je sin njezin k Bogu i prijestolju njegovu.
Škobalj na reljefu pronalazi i druge detalje iz Apokalipse: od Zavjetnog kovčega do bezdana paklenog i zvijeri s deset rogova i sedam glava koju prepoznaje u liku leoparda s otrgnutom glavom lava među šapama.
Ukoliko reljef doista predstavlja Ivanovu viziju, onda je to sigurno njezin najneobičniji prikaz jer lik žene u polumjesecu više nalikuje nekoj božici Mjeseca, primjerice feničkoj Astarti negoli Bogorodici. Izradu reljefa Škobalj smješta u vrijeme naseljavanja poljičkih glagoljaša na Brač i gradnje prvih pustinjačkih nastambi.
Profesor Josip Hamm u časopisu Slovo (Zagreb, 1960.) iznosi mišljenje da reljef predstavlja simbole četiriju evanđelista i da je izrađen u doba ranog kršćanstva.
Poljski benediktinac, profesor etnologije i povijesti religija Cyrill von Korvin Krasinski, znanstvenik svjetskoga glasa, zaključio je na temelju pregledanih fotografija da je veliki reljef morao biti isklesan još u doba poganstva.
I tako, veliki (zapadni) reljef Zmajeve špilje do danas zbunjuje znanstvenike navodeći ih na često sasvim suprotne zaključke.
Na istočnoj stijeni špilje, lijevo, iznad i desno od kapelice, nalazi se nekoliko manjih reljefa. Jedan prikazuje dvije anđeoske glave s krunama i križem iznad njih, a drugi prikazuje anđela koji u rukama, zapravo među krilima, drži rubac i na njemu sliku Krista. Ovi su reljefi neosporno iz kršćanskog razdoblja i gotovo je sigurno da su ih isklesali srednjovjekovni stanovnici špilje – poljički glagoljaši. Budući da su štovali Kristov lik na rupcu (poznat kao Veronikin rubac), imali su obavezu barem jednom u životu hodočastiti pješice u Rim i pokloniti se toj relikviji. Možda je doista, kako reče Ante Škobalj, nekoga od njih vidio Dante u Rimu pa potom napisao ove stihove: “Qual é colui che forse di Croazia viene a veder la Veronica nostra” (Dante Alighieri, Raj XXXI, 103: “Poput onoga koji možda iz Hrvatske dođe da vidi našu Veroniku.”)
Najdojmljiviji reljef na istočnoj strani prikazuje pelikana kako u gnijezdu hrani mlade. Prema narodnom vjerovanju, pelikan u nedostatku hrane razdire svoja prsa te svojom krvlju hrani mlade. U stvarnosti, pelikanove su grudi krvave jer na svojoj prsnoj kosti ubija i komada ulovljenu ribu kojom onda hrani mlade. Zbog te prekrasne legende kršćanstvo je taj motiv preuzelo kao euharistijski simbol. Njegovo simboličko značenje ipak seže u najstarija vremena, o čemu svjedoči prsten nađen u Akhmimu u Gornjem Egiptu (simbol majčinske i zaručničke ljubavi).
Zmajeva špilja ne prestaje iznenađivati svojim reljefima; prepuna je klesanih udubina s ravnim dnom i vitičastim vrhovima koji podsjećaju na kupole istočnjačkih građevina. U drugoj prostoriji nalaze se dvije isklesane glave: jedna je na kamenoj gredi ugrađenoj u podnožje cisterne za vodu, a druga na stijeni s desne strane. Prva je izrađena kao pravi reljef, dok je druga samo naznačena urezanim obrisom u kamenu. Obje su izrazito okrugle, s jako izraženim očima, spuštenim kapcima i istaknutim okruglim ustima.
Autori koji su pisali o Zmajevoj špilji tek usputno spominju ove glave, i to samo prvu, vjerojatno zato što ih je vrlo teško povezati s kršćanstvom. Možda su upravo one dokaz da je u špilji boravio čovjek i u pretkršćanskom razdoblju, a koji je bio na takvoj civilizacijskoj razini da se mogao izraziti u kamenu.
Autor: Joško Dvornik
