Vladimir Potočnjak, ulje na platnu: Donošenje Vinodolskog zakona
”U ime Božje. Amen. Ljeta Gospodnjeg tisuću dvijestoosamdeset i osmog, indikcije prve, šesti dan mjeseca januara. U vrijeme kralja Ladislava… (…) želeći sačuvati u cijelosti one stare dobre zakone, što su ih njihovi pređi čuvali neuređene, sabraše se svi u skupštinu, i crkvene i svjetovne osobe (…) budu izabrani od svakoga grada vinodolskoga (oni) za koje se znalo, da se bolje sjećahu zakona svojih otaca, te onoga, što su slušali od svojih djedova: i njima narediše i naložiše točno određenim načinom: da popišu sve dobre, stare, prokušane zakone u Vinodolu, kojih bi se mogli sjetiti ili za koje su čuli od svojih otaca i djedova gore rečenih (…)”
Vinodolski zakon, Marko Kostrenčić, prijevod sa starohrvatskog
Vinodolski zakon jedan je od najstarijih pisanih pravnih dokumenata u Europi i najstariji pravni tekst na hrvatskom jeziku. Zapisan je 6. siječnja1288. godine u Novom Vinodolskom po kojem je i dobio ime, no izvorni dokumenti su izgubljeni. Prema predaji, svaka od devet vinodolskih općina imala je svoj primjerak, no ni jedan nije sačuvan. Najstariji poznati prijepis pisan je glagoljicom na četrnaest pergamentnih listova i potječe iz 16. stoljeća.
Ovaj izniman spis sadržava sedamdeset sedam članaka koji se oslanjaju na običajno pravo i odražavaju pravnu praksu i običaje koji su postojali na hrvatskom tlu u 13. stoljeću. Prema povijesnim podacima, u sastavljanju je sudjelovala komisija od četrdeset dva delegata, predstavnika devet vinodolskih općina pod vodstvom kneza Leonarda.
Zakon je nastao u vrijeme krčkih knezova Frankopana koji su u to vrijeme proširili svoju vlast na područje Vinodola. Nakon preuzimanja vlasti, pojavila se potreba jasnog uređenja odnosa između njih kao feudalnih gospodara i stanovnika Vinodola. Do tada su se sporovi rješavali prema običajnom, usmenom pravu, što je često dovodilo do nepravde i zlouporabe moći. Vinodolski zakon bio je rezultat kompromisa između zahtjeva feudalnih vladara Frankopana i interesa devet do tada slobodnih vinodolskih općina.
Cilj Vinodolskog zakona bio je uspostaviti red, spriječiti samovolju i zaštititi prava običnih ljudi. Stanovnici su dobili pravnu sigurnost, a knezovi su zadržali svoju vlast, ali unutar granica jasno postavljenih zakonom. Bio je to važan korak prema društvu u kojem vrijede pravila, a ne samovolja moćnika.
Sadržaj zakona
Zakon obuhvaća širok raspon tema koje uređuju društveni, kazneni, imovinski i obiteljski život. Vrlo jasno određuje tko ima pravo suditi i kako se vode sudski postupci. Sudili su općinski suci, ugledni i pouzdani ljudi iz zajednice. Iako su Frankopani imali značajnu moć, presude su bile valjane tek kada bi ih javno potvrdilo općinsko vijeće, čime se ograničavala feudalna samovolja. U postupak se kao dokazna sredstva uvode svjedoci i zakletva, a presude se temelje na dokazima, a ne na volji moćnijega u sporu. Time se stvara temelj pravnog postupka i uvodi ideja sudske neovisnosti, što je bila iznimno napredna pojava za kraj 13. stoljeća.
Čl. 28. Bez tužbe nema osude, a nitko se ne može prisiliti da digne tužbu pred dvorom radi bilo koje stvari, već je to prepušteno njegovoj dobroj volji. Tko digne tužbu, ima je do kraja privesti.
Odnosi između vlastelina i kmetova također su bili jasno uređeni. Kmetovi su imali određene obveze prema vlastelinu, ali su istodobno bili zaštićeni od njegovih zlouporaba. Vlastelin nije smio kmetu oduzeti život, imovinu ili čast bez provođenja sudskog postupka, a ako bi to učinio, morao je platiti visoku odštetu. Kmetovima je pripadalo i pravo žalbe i obrane. Koliko je poznato, ovim se zakonom na hrvatskom prostoru prvi put sustavno ograničila feudalna vlast i pružila pravna zaštita najnižim slojevima društva.
Odredbe zakona pokazuju rani, ali vrlo jasno artikulirani sustav zaštite privatnog vlasništva i poštivanja imovinskih prava. Detaljno uređuju vlasništvo nad zemljom i imovinske odnose, određuju da granice zemljišta moraju biti poznate i potvrđene svjedocima i zabranjuju nasilno zauzimanje tuđih zemljišta ili šuma.
Velika je pozornost posvećena pravima i zaštiti žena. Zakon izričito štiti žene od nasilja i uvreda te propisuje novčanu kaznu za muža koji udari ženu. Zabranio je javno sramoćenje žene, osobito bez dokaza o krivnji, a za silovanje i druge nasilne radnje bile su predviđene stroge kazne. Time Vinodolski zakon ulazi u red najranijih europskih pravnih dokumenata koji izričito propisuju zaštitu ženskog dostojanstva.
Obiteljsko i nasljedno pravo uređeno je tako da imovina prelazi na rodbinu, pri čemu sinovi nasljeđuju zemlju, a žene imaju pravo na miraz, ali i određena nasljedna potraživanja. Zakon je propisao i pojedine bračne obveze te uzajamnu odgovornost supružnika.
Kaznenopravni dio zakona obuhvaća širok spektar prekršaja i zločina, od krađe i prijevare do napada, uništavanja imovine i ubojstva. Kazne su najčešće novčane, razmjerne šteti i društvenom položaju žrtve, dok su u najtežim slučajevima, poput ubojstva, predviđeni vrlo visoka odšteta ili izgon.
Zakon uređuje i odnos prema Crkvi. Svećenicima se priznaje posebna zaštita, ali im se istodobno određuju jasne obveze poštivanja svjetovnih zakona. U pitanjima duhovne naravi presuđuje crkveni sud, dok svjetovne sporove rješava općinski sud, što je rijedak primjer razgraničenja crkvene i svjetovne vlasti u srednjem vijeku.
Posebnu važnost zakon pridaje zaštiti časti, ugleda i javnog reda. Uvreda, ogovaranje i lažno svjedočenje strogo se kažnjavaju, a narušavanje javnog reda, poput pijanstva, svađe ili tučnjave, podliježe globama. Na taj se način naglašava obveza zajednice da održava mir, red i dostojanstvene odnose među ljudima.
Čl. 52. Lažni svjedok ima knezu platiti jednoga vola ili osam libara, a strana protiv koje svjedoči, neka bude riješena od sve one škode ako bi u čemu imala biti osuđena. (…)
Društveni odnosi i pravo u Vinodolskom zakonu
Vinodolski zakon nije bio samo zbirka pravila, već i odraz načina života i vrijednosti srednjovjekovnog Vinodola. U vremenu kada je osveta često bila glavni oblik “pravde”, ovaj zakon uvodi sustav temeljen na dokazima, svjedočenju i pravičnosti.
Zbog svoje složenosti i humanosti, Vinodolski zakon ubraja se među najvažnije pravne spomenike srednjovjekovne Europe. Stariji je od poljskog Statuta Wislickog iz 1347. godine i engleskog Bill of Rights iz 1689. godine, a samo je sedamdeset tri godine mlađi od čuvene Magna Carte iz 1215. godine. Pokazuje visoku razinu pravne svijesti, osjećaj za pravdu, poštenje i ljudsko dostojanstvo. Više od sedamsto trideset godina kasnije, i dalje nas podsjeća da su poštenje, mir i pravednost vrijednosti koje nikada ne zastarijevaju.
Autor: Ana Marinović
