Jurjevski običaji

Ustani mlađan bože, stigle već su prve laste,
Svuda u docu, na humu, meka već travica raste.
Jarovit na krilu Lade, vječne ruže pramaljetne,
Sanja Jaro morske drâge i poljane neke cvjetne.
Lada po luzima je ubrala, ovdje travku, ondje cv’jeće,
Da junaka razveseli novo zemsko pramaljeće.

Čovjek tradicionalnog društva živio je u neposrednom, bliskom dodiru s prirodom i nije se osjećao izdvojenim iz nje. Živio je i prilagođavao se cikličkom kretanju života prirode, kako praktično, tako i simbolički. Običaji i svetkovine odražavali su njegovu iskonsku povezanost s kozmosom, s procesom stvaranja svijeta i utjelovljenja božanskog u vremenu i prostoru. Kalendarski običaji i svečanosti omogućavali su sjedinjenje i sklad kozmičkih, zemaljskih i ljudskih ritmova.

Jedan od takvih kalendarskih običaja bilo je i Jurjevo koje se slavi 23. travnja kao proljetna svečanost, u vrijeme kad mladi bog proljeća svladava demone zime. Ovaj bog proljeća i proljetnog Sunca zvao se kod Slavena Golemi, Gerovit, Jarovit, a najčešće je predstavljan kao mladi junak na konju koji ubija demona-zmaja, kao što u prirodi nadolazeće proljeće svladava zimu.

Jarovit je utjelovljavao proljetnu mladost, snagu kojom se razvija život. U davnim se vremenima Nova godina slavila u mjesecu ožujku, kada je i bila glavna svečanost ovog boga, simbola mladog Sunca. Tek kasnije je bog Gerovit – Jarovit, kod zapadnih Slavena Venda, proglašen “ratnim bogom”. Uz Gerovita se u starim pjesmama spominje i Lada, lijepa božica proljeća, a zajedno su ih slavili čitav mjesec – od Jurjevdana do Ivanja – kako kažu stari kršćanski kroničari, a sela su tada obilazile ladarice.

U srednjem vijeku nestaje bog Gerovit, a spomen o njemu ostaje samo u usmenoj predaji i oskudnim zabilješkama kroničara. S vremenom drevnog boga-junaka u narodnim pjesmama i pričama sve više zamjenjuje Sveti Juraj, pa je i on u narodnoj pjesmi ljubav lijepe Lade.

Oružja, Lada, mi pruži:
mač, kacigu, koplje i strijele
Konjić mi rže, mač zveči,
luk zvecka, štit blistavi.
L’jepa Lada mladom bogu
mač već paše oko struka, gori,
O rame mu tulac meće,
šljem na glavu: ali štita
Dignuti s trave rosne
ne može joj ženska ruka.
A bog veli: “Lada, struče
bosioka, jelo vita!”
Pa štit dignu. Koplje uze.
I na konja hitro skoči.
Jurnu. Začas nestade ga
za vrsima sivih gora.

Štovanje Gerovita – Jurja

Prema skromnim povijesnim podacima, Juraj je kao rimski časnik u Dioklecijanovo vrijeme stao u obranu kršćana zbog čega je stradao mučeničkom smrću 23. travnja 290. godine. Kasnije je Crkva taj datum upisala kao spomendan Svetog Jurja (lat. Georgius, grč. Georgios), jednog od najslavnijih kršćanskih mučenika Istočne i Zapadne crkve.

Zanimljivo je da već prvi Dioklecijanov nasljednik, car Konstantin, gradi u IV. stoljeću u Palestini crkvu u njegovu čast. Štovanje Svetog Jurja ubrzo se proširilo po Europi, ponajprije zahvaljujući rimskim vojnicima, a potom i vitezovima-križarima koji su se vratili s vojnih pohoda u Svetu zemlju. Prostornim širenjem i razvijanjem kulta nadograđivale su se i obogaćivale legende oko života ovog sveca, a u predodžbama naroda, u kojima su još snažno živjeli pretkršćanski elementi, došlo je do preklapanja i ispreplitanja starih elemenata s novima jer su dani posvećeni Gerovitu padali oko Jurjevdana.

Poput Gerovita, Sveti Juraj se predstavlja kao zaštitnik nejakih i nemoćnih, a najčešće se prikazuje u odori rimskog vojnika na bijelom konju (simbol čistoće), opremljen štitom i kopljem kojim ubija zmaja. Naime, u počecima kršćanstva zmaj je bio simbol zla, koje se u prenesenom značenju odnosilo na poganstvo. Prema jednoj legendi, Sveti Juraj se bori sa zmajem kako bi spasio kraljevu kćer koja je trebala biti žrtvovana. Zato se u likovnim prikazima ove legende u prikrajku pojavljuje i kraljevna kako moli za pobjedu Svetog Jurja.

U srednjem vijeku nastaje niz viteških redova pod njegovim patronatom, gradovi i države u XII. i XIII. stoljeću odabiru ga za svog zaštitnika, tako da je on jedan od najštovanijih svetaca. Sveti Juraj, svetac-ratnik, bio je ideal srednjovjekovnih vitezova, simbol nepobjedivosti i ustrajnosti.

Juraj je proljetni svetac jer se njegovo doba poklapa s početkom proljeća, buđenjem prirode i novog ciklusa života. U jurjevskim običajima zelene grane i mlado proljetno zelenilo imaju središnji značaj. Kada se zelenilom ukrašavaju polja, kuće i staje, kada se njime udaraju životinje ili se jednostavno beru mlade trave i cvijeće pa se stavljaju u kupke ili hranu – zelenilo na Jurjevdan uvijek ima zaštitno značenje: za zdravlje ljudi i životinja, za zaštitu od zlih sila ili za rodnost bilja i životinja. Na Jurjevo se blago po prvi puta tjeralo na pašu, a pastiri su ga ukrašavali vijencima od proljetnog cvijeća. Od toga se dana smjelo spavati izvan kuće, a djevojke su se na Jurjevo umivale u vodi u koju bi stavljale trave ili cvijeće kako bi bile ljepše jer se za bilje sakupljeno na Jurjevo vjerovalo da ima čudotvornu moć.

Jurjevski krijesovi

Zanimljiva tradicija su i jurjevski krijesovi koji su se palili uoči ili na samo Jurjevo. To su velike vatre od granja, kukuruzovine i slame oko kojih se juška¹ i pleše uz posebne jurjevske krijesne popijevke. Mladi preskaču preko vatre vjerujući da će ih to očuvati od bolesti čitavu godinu, a jednako djelovanje bit će i za sve ostale koji se nađu oko krijesa. Krijes je dobar i za polje, jer njegovo se zaštitno djelovanje proteže dokud dopire plamen i dim.

U sjeverozapadnim krajevima Hrvatske među jurjevskim su običajima zabilježeni i tzv. jurjaški ophodi. Skupine djevojaka i mladića obilaze kuće pjevajući posebne jurjevske popijevke i skupljajući darove. U Turopolju je zabilježena ova pjesma:

Se stvorenje veselo postaja,
protuletje nam dohaja.
Kruto jako veseli se
kada drevje zeleni se
jer je došel vitez jaki
odičeni Juraj sveti.

Ovijen u zelenilo ili sa zelenom okićenom granom u ruci kao simbolom proljeća, jedan od mladića iz skupine predstavlja zelenog Jurja. Domaćini otkidaju grančice sa zelenog Jurja ili njegove okićene grane i kasnije ih zabadaju u oranicu, postavljaju u nastambe životinja, pčelinjake i slično.

Na bjelovarskom području glavni jurjaš nosi neku vrstu maske u obliku stožasta koša načinjena od zelenih, najčešće bukovih grana, ali i vrbovih, ljeskovih i drugih. U nekim drugim mjestima koš jurjaša je na vrhu okićen žitnim, najčešće raženim klasom, jer raž prva klasa i to obično oko Jurjeva. Ako se umjesto koša u jurjaškim ophodima nosi grana, ona je gotovo uvijek brezova.

Za Turopolje je karakteristično nošenje zastavica, crvenih rubaca, traka te trobojnica pričvršćenih na motku na čiji vrh katkad bude nataknuta jabuka ili poculica². Uz grančice koje dijele ukućanima, ophodnici često nose i neke druge predmete, kao npr. zvonce kojim bude ukućane ako obilaze noću ili najavljuju svoj dolazak, zatim fućkaljke, rog, štapove, batine kojima lupaju o zemlju u taktu pjevane ili recitirane pjesme. Vrlo je rijetka pojava Jurja na konju, iako se u jurjevskim pjesmama često govori o Jurju koji jaši.

Rodile vam pšenice bjelice,
K’o u šumi ptičice,
Debeli klas kao pas,
Veliki snopi kao popi!
Rodile vam gorice,
Pod trsom čuturice!

Jurjaši nigdje ne zalaze u kuće, već stoje pod prozorom ili ulaze u dvorišta. Tada se obično ukućanima najave zvoncem, rogom ili lupanjem i počnu pjevati jurjašku pjesmu. Za to vrijeme zeleni Juraj vrlo često pleše, okreće se ili samo “đipa”, poskakuje s noge na nogu. Poslije pjesme netko ih od ukućana daruje, najčešće jajima, slaninom ili vinom, nakon čega zahvale i odlaze dalje pa se isto ponavlja kod svake kuće. Jurjaši svakom domu daruju zelene grančice koje se zataknu za gredu na trijemu, u kući za kakvu svetu sliku ili ormar. Mogu se staviti i u prozor, na strehu ili na stup ulaznih vrata, u staju kod blaga ili kod pčela, u vrt među povrće, u polje među žito. Sami jurjaši često grančicama okite prozore, vrata i ograde kuće od koje su primili dar.

Nakon završenog ophoda koš ostave na početku šume kako bi bio dom pticama ili ga ostave kod kuće iz koje im se netko zamjerio, u znak sramote za tu kuću.

Vjerovanja vezana uz zelene grančice i postupanje s njima vrlo su različita, no one svakom domu ili prirodi donose dobrobit.

Pisan Vazam prošal je,
Zelen Juraj došal je
Iza luga zelenoga,
Iza mora crljenoga,
Po ‘nem ravnom polju,
Na zelenom konju.
Donesal je sve što nam treba:
Lakat dugu mladicu,
Pedalj dugu travicu.