Nova otkrića megalitskih građevina u svijetu možda više ne predstavljaju veliko iznenađenje za arheologe, a ni za obične čitatelje željne zanimljivosti. Fotografije planetarno poznatih velebnih struktura Stonehengea, glava s Uskršnjeg otoka, menhira iz Carnaca, Göbekli Tepea… dovoljno su nam poznate, iako ostaje mnoštvo neodgovorenih pitanja vezanih uz njihovu namjenu.

No, osim megalitskih građevina, postoje i široj javnosti nedovoljno poznati megalitski vrčevi. Nalaze se na otoku Sulawesiju u Indokini, u indijskoj državi Assam, a najviše ih ima i najbolje su istraženi oni u sjeveroistočnom Laosu, u provinciji Xieng Khouang. Na travnatim visoravnima i šumovitim brdima razasuto je na tisuće masivnih kamenih vrčeva, zagonetnih zbog svoje veličine, starosti, svrhe i načina izrade. Bez poznatih tvoraca i namjene koja se može tek nazrijeti, vrčevi i danas zbunjuju znanstvenike, arheologe i putnike.
Dolina vrčeva nije jedan lokalitet, već niz od devedesetak trenutno poznatih nalazišta. Sva nalazišta smještena su u radijusu od pedeset kilometara oko grada Phonsavana.

Najveći i najposjećeniji lokalitet je Thong Hai Hin, kojem su znanstvenici dali praktični naziv Lokalitet 1. Sadrži više od tristo vrčeva, među kojima je i najveći pronađeni primjerak, “Kraljevski vrč”, procijenjene težine od čak četrnaest tona.

Lokaliteti Hai Hin Phu Salato i Hai Hin Laat Khai (Lokaliteti 2 i 3) smješteni su u brdovitim krajevima, a poznati su po zanimljivom rasporedu vrčeva u skupinama.

Nalazište Ban Phakeo (Lokaliteti 16, 23, 25, 52) izuzetno je važno jer su osim vrčeva pronađene i ljudske kosti, keramičke posude, perle te stakleni artefakti. Iako je Lokalitet 52 još uvijek samo djelomično istražen, po brojnosti vrčeva predstavlja najveće nalazište s više od četiristo primjeraka.

Dosad je na cijelom području pronađeno više od dvije tisuće i sto vrčeva, ali se pretpostavlja da ih je u prošlosti bilo znatno više. Visina vrčeva kreće se od jednog do preko tri metra, promjera su obično oko jedan metar, a težine od petsto kilograma do zapanjujućih četrnaest tona! Procjenjuje se da su neki vrčevi teški i trideset tona, no to zahtijeva dodatnu provjeru s obzirom na to da se procjene temelje na odnosu dimenzija vrčeva i materijala od kojih su napravljeni, a ne na osnovi stvarnog mjerenja.

Većina je vrčeva isklesana iz lokalnog pješčenjaka, ali postoje i primjerci od granita, vapnenca, konglomerata i breče1. Kamenje je najvjerojatnije klesano na obližnjim nalazištima pa transportirano do konačnih lokacija, ali još nije poznato kako i čime su dopremani.

Vrčevi su najčešće cilindrični, ponekad ovalni, s dnom širim od vrha. Većina nema poklopce, ali na nekim su nalazištima pronađene kružne kamene ploče koje su mogle imati tu funkciju. Postoje podaci da bi i poklopci mogli težiti između jedne i tri tone. Na vrlo malom broju vrčeva postoje dekoracije: reljefne ljudske ili životinjske figure poput tigra i majmuna te žabe u meditativnom položaju. Smatra se da su žabe simbolična poveznica s pogrebnim ritualima. U laoškoj i tajlandskoj mitologiji žaba ima ulogu posrednika između ljudi i neba, kao ona koja omogućuje kišu. Također, žaba je u ovim krajevima sveti simbol kiše i plodnosti, povezana s agrarnim ciklusima.

Svrha vrčeva

Tvorci vrčeva nisu ostavili nikakve pisane tragove. Ne postoji lokalni arhiv niti natpisi ni simboli na vrčevima pomoću kojih bi se mogla odrediti njihova starost i namjena. Zbog toga se znanstvenici oslanjaju na datiranje radioaktivnim ugljikom (C-14), arheološke artefakte kojih nema mnogo (predmeti, keramika, alati) te usporedno proučavanje drugih kultura koje su postojale na ovom području.

Ovo je područje bilo povijesno raskrižje dviju kultura. Jedna je kultura Mun-Mekong, koja je obuhvaćala jugoistočni Tajland, Laos i dijelove sjevernog Vijetnama, a pretpostavlja se da su kroz Dolinu vrčeva trgovali solju. Druga je kultura Crvene rijeke i Tonkinskog zaljeva u sjevernom Vijetnamu, poznata po naprednoj keramici i umijeću obrade metala. Vrčevi su uglavnom postavljeni u blizini prirodnih putova, koji su vjerojatno služili više društvenim i religijskim aktivnostima nego trgovini.

Prema većini znanstvenih teorija, vrčevi su imali pogrebnu funkciju: u njih su se polagala tijela pokojnika kako bi prošla prirodni proces raspadanja, nakon čega bi se kosti pokapale u zemlju pored vrčeva ili bi se kremirale. Ovakav obred sekundarne2 sahrane poznat je i u drugim dijelovima jugoistočne Azije. Neka arheološka otkrića potvrđuju ovu teoriju. Na lokalitetima su pronađene spaljene ljudske kosti, fragmenti keramičkih posuda, staklene i kamene perle, metalni alati, željezne narukvice i ostaci ugljena, što upućuje na obredno spaljivanje. Ispod i oko nekih vrčeva pronađeni su grobovi u više slojeva, što govori o višestoljetnoj upotrebi lokaliteta u pogrebne svrhe. Ne može se zanemariti hipoteza da vrčevi prvobitno nisu imali pogrebnu svrhu već su tome počeli služiti tek u kasnijim vremenima, no još ne postoje provjereni podaci koji bi to potvrdili.

Znanstvene hipoteze i istraživanja

Jedan od prvih koji je pisao o vrčevima bio je Francuz Pierre Morin koji je 1903. godine zabilježio lokacije i osnovne značajke vrčeva, ali nije provodio sustavna arheološka iskapanja.

Prva značajnija istraživanja u Dolini vrčeva provela je Madeleine Colani, francuska arheologinja koja je tridesetih godina 20. stoljeća dokumentirala više od dvadeset lokaliteta. U svojoj je knjizi The Megaliths of Upper Laos napisala: Kada smo se našli pred tim bezbrojnim kamenim vrčevima, čitavima ili polomljenima, koji su više-manje izranjali iz busenja divljih trava, bili smo jako zbunjeni.

Znanstvenim analizama Colani je došla do zaključka da se vjerojatno radi o pogrebnim urnama naroda koji se bavio trgovinom solju. Nažalost, većina artefakata koji su mogli pomoći u boljoj analizi bila je opljačkana, a tragovi uništeni.

Japanska arheologinja Eiji Nitta i laoški arheolog i stručnjak za kulturnu baštinu Thongsa Sayavong­khamdy nastavili su istraživanja devedesetih godina 20. stoljeća, podupirući teoriju o sekundarnom ukopu. Zajedno s timom stručnjaka i u suradnji s Australskim nacionalnim sveučilištem, od 2016. do 2020. godine proveli su arheološki istraživački projekt Doline vrčeva. Koristili su OSL3 i arheobotaničko datiranje kako bi preciznije odredili vrijeme postavljanja vrčeva. Rezultati upućuju na to da najstariji vrčevi datiraju iz 1240. g. pr. Kr., dok su grobovi oko njih stariji od 1000 g. pr. Kr. To ukazuje na dugu tradiciju korištenja istih lokaliteta za ukopne obrede, možda kroz više generacija ili čak različitih kultura.

U literaturi se, više usput nego ozbiljno, spominje da su vrčevi možda služili za skupljanje kišnice. Ta je hipoteza brzo odbačena kao nepraktična i nekorisna zbog veličine i težine vrčeva, kao i činjenice da ovo područje ima vlažnu, monsunsku klimu s mnogo padalina. No, prema nekim klimatskim istraživanjima, zadnje sušno razdoblje na području Laosa bilo je prije dvadeset tisuća godina pa se možemo zapitati je li ova hipoteza moguća, tim više što starost vrčeva nije jasno određena. Sjetimo se prikaza žaba – simbola kiše.

Lokalne legende i vjerovanja

Lokalno stanovništvo vjeruje da su vrčeve izradili divovi nakon jedne velike pobjede legendarnog kralja Khun Cheunga za kojeg se pretpostavlja da je živio između 6. i 10. stoljeća. Prema epu Thao Hung ili Thao Cheuang, zapisanom u 17. stoljeću, kralj je nakon jedne važne pobjede nad neprijateljima naredio da se izrade vrčevi kako bi se skuhale ogromne količine rižina vina, lao-lao, kojim će se proslaviti pobjeda. U mitovima i legendama iz raznih dijelova svijeta gradnja golemih struktura, koje nemaju konkretnu namjenu u životima ljudi, često se povezuje s divovima.

Neki vjeruju da su vrčevi imali obrednu funkciju vezanu uz prijelaz duša u nevidljivi svijet. Slična praksa prisutna je i u drugim dijelovima jugoistočne Azije, primjerice u pogrebnim tornjevima4 Tajlanda i kraljevskim urnama u Vijetnamu. Lokalni stanovnici Laosa i danas iz strahopoštovanja i osjećaja svetosti ostavljaju pokraj vrčeva darove, novčiće, cvijeće i svijeće, vjerujući da time umiruju duhove predaka.
Jedna legenda govori da je pećina blizu Lokaliteta 1 služila kao peć u kojoj su se pekli vrčevi te se dovodi u vezu s pretpovijesnim krematorijem ili obrednom pećinom.

Dolina vrčeva dugo je bila zaboravljena i nepristupačna zbog posljedica Tajnog rata u Laosu (1964.–1973.). Zbog toga je mali broj lokaliteta, tek njih sedam, razminiran i siguran za posjet. Godine 2019. Dolina vrčeva uvrštena je na UNESCO-ov popis svjetske baštine, čime je dobila međunarodnu zaštitu i prepoznatljivost. Unatoč stoljeću znanstvenih istraživanja i lokalnih legendi, mnoga pitanja ostaju otvorena, a zagonetka megalitskih vrčeva veća i privlačnija za istraživanje.

1 Riječ dolazi od talijanskog breccia, što znači “lomljeni kamen”; breča je stijena sastavljena od kutnih fragmenata drugih stijena povezanih prirodnim cementom.
2 Tijelo se ne sahranjuje samo jednom već se, nakon određenog vremena, kosti ili ostaci premještaju i ponovno polažu na drugo mjesto ili u drugu grobnicu.
3 Optički stimulirana luminiscencija (OSL) znanstvena je tehnika određivanja starosti materijala na osnovu količine zarobljene energije u kristalnim strukturama. Najčešće se koristi u arheologiji, geologiji i forenzici.
4 Višekatne ili stupaste konstrukcije, često drvene ili kamene, služe za privremeno ili trajno izlaganje tijela prije pokopa ili kremacije.

Autor: Marta Mihičić