Nakon propasti rimske države, rimsko je pravo nastavilo živjeti u ponešto izmijenjenom obliku kao pozitivno pravo pojedinih europskih država. Do prihvaćanja rimskog prava dolazi dijelom zbog nerazvijenosti pravnih sustava pojedinih europskih država, a dijelom zbog primjenjivosti instituta rimskog prava u uvjetima sve razvijenijih robno-novčanih odnosa. Naime, rimski su pravnici razvili institute privatnog prava, prava vlasništva i drugih stvarnih prava, obveznih odnosa, nasljednog i obiteljskog prava te ih kroz opsežnu literaturu, mada tek djelomično sačuvanu, učinili dostupnim europskom kulturnom krugu. Nakon razdoblja neposredne primjene rimskog prava, u europskim se državama stvaraju kodifikacije koje počivaju na njegovim temeljima.
Rimski su pravnici postavili i temelje pravne znanosti. Započeli su s izgradnjom pravnih pojmova, klasifikacijom i kategorizacijom osnovnih pravnih instituta, a terminologija rimskog prava postala je međunarodnom terminologijom.
Rimsko pravo nije skup apstraktnih pravnih pravila; rimski pravnici stvaraju pravo rješavajući konkretne slučajeve, rukovodeći se pritom filozofskim idejama o pravu i pravednosti od kojih ističemo sljedeće:
Honeste vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere! (Pošteno živjeti, drugoga ne povrijediti, svakome dati što mu pripada!)
Ius est ars boni at aequi! (Pravo je umijeće dobrog i pravednog!)
Iustitia est constans et perpetua voluntas ius suum cuique tribuendi! (Pravda je stalna i trajna volja svakome dati pravo koje mu pripada!)2
U rimskom se pravu razlikuje pravo (ius) od pravila morala čije poštivanje zavisi od svijesti pojedinca i utjecaja javnog mnijenja, pa stoga vrijedi izreka: Non omne quod licet honestum est! (Nije pošteno sve što je po pravu dozvoljeno!)3
Rimska pravna povijest dijeli se na četiri razdoblja:
• razdoblje od 754. do 200. g. pr. Kr. koje se dijeli na doba kraljevstva i doba republike
• razdoblje od 200. do 27. g. pr. Kr. u kojem dolazi do širenja rimske države preko granica ondašnje Italije
• razdoblje od 27. g. pr. Kr. do 235. g., doba principata
• razdoblje od 235. do 565. g., vrijeme prijelaza s principata na dominat.
U prvom razdoblju, u doba kraljevstva, vrijedi običajno pravo. U doba Republike, polovinom 5. stoljeća pr. Kr., stvoren je Zakonik dvanaest ploča (Lex duodenum tabularum) kojim je ozakonjeno dotadašnje običajno pravo, a ujedno je i prva kodifikacija rimskog prava. Zakonik sadrži odredbe privatnog, javnog, kaznenog, obiteljskog, nasljednog i vlasničkog prava te parničnog postupka. Izvorni tekst Zakonika nije sačuvan, postoje samo citati sadržani u djelima rimskih pravnika.
U ovom razdoblju tumačenjem prava bavili su se svećenici, a pravne postupke karakteriziraju strogi formalizam (svojstven sakralnim obredima) i korištenje pravnih obrazaca. U 3. stoljeću pr. Kr. dolazi do objave pravnih obrazaca i pravo prestaje biti monopol svećenika. Pravo toga razdoblja, pod nazivom ius civile, vrijedi samo za rimske građane.
Zidna slika iz Pompeja za koju se pretpostavlja da predstavlja pravnika Terencija Nea i njegovu suprugu. Izgledaju kao da nestrpljivo očekuju potvrdu svoga statusa: muškarac drži svitak papirusa, dok žena ističe svoju učenost držeći pisalo i bilježnicu.
U drugom razdoblju, uz ius civile razvija se ius honorarium ili ius praetorum, kao rezultat djelatnosti pretora kao pravosudnih magistrata. Rimski civilni proces bio je podijeljen u dva dijela: uvodni postupak pred pretorom i postupak pred sucem. Pretor je utvrđivao zakonsku osnovanost zahtjeva stranaka, određivao suce-porotnike, davao pravnu uputu sucu kako suditi i tako sudjelovao u stvaranju prava, osobito u slučajevima koji nisu bili regulirani civilnim pravom.
Praktična djelatnost “laičkih” pravnika obuhvaćala je respondere – davanje pravnih mišljenja i odgovora na pitanja vezana uz pravne sporove, cavere – sastavljanje obrazaca za pravne poslove i agere – zastupanje u parnicama. Posao zastupanja obično su obavljali govornici (oratores, advocati) prema uputama pravnika. Pravnici su davali mišljenja i pravne savjete besplatno, a oko sebe su okupljali mlade te im davali pravnu poduku.
U ovom se razdoblju pojavljuju i prve zbirke odgovora i pravnih mišljenja, zbirke obrazaca i druga pravna literatura. Pod utjecajem grčke retorike i filozofije počinju se stvarati pravni pojmovi (delikt, ugovor i sl.), a dolazi i do stvaranja pravnih pravila (regula iuris). I danas vrijedi regula Catoniana, Katonovo pravilo, da ono što je od početka nevaljano ne može protekom vremena postati valjano.
Kao najvažniji pravnici ovog razdoblja spominju se: K. M. Scevola, C. A. Gal S. Rufo, P. A. Var, koje poznajemo samo po citatima iz djela pravnika kasnijih razdoblja.
U trećem razdoblju, u doba principata od Augusta do Severa, Rim polako ide prema svome padu, a pravnička djelatnost doživljava procvat. Ovo je razdoblje poznato kao razdoblje klasične jurisprudencije. Proširenje rimske države, razvoj trgovine i složenost gospodarskih odnosa, odnosi Rimljana i stranaca, zaštita privatnog vlasništva i druga pitanja nametala su potrebu izgradnje odgovarajućeg pravnog sustava. Taj zadatak uspješno su obavili rimski pravnici. Na rimske pravnike ovog razdoblja određeni utjecaj imala je stoička filozofija. Pojavljuje se ideja o naravnom pravu koje je zajedničko svim ljudima i koje upućuje na jednakost svih stanovnika Carstva. To je dovelo do donošenja zakona o zaštiti robova, stjecanja prava građanstva za sve slobodne stanovnike Carstva i niza drugih naprednijih i moralnijih pravnih rješenja.
Literarna djelatnost rimskih pravnika u ovom je razdoblju dosegla najviši nivo. Njihova djela mogu se podijeliti na četiri grupe: komentari, kazuistička djela (obrađuju slučajeve iz prakse), monografije i udžbenici.
Pravnici su uglavnom imali visok socijalni položaj, a nerijetko i najviše državne funkcije. Car je pojedinim pravnicima dodjeljivao ius respondendi pa su responsa takvih pravnika bila izvor prava sa zakonskom snagom. U ranoklasičnom dijelu ovog razdoblja među uspješnim pravnicima ističu se S. C. Afrikan, S. Pomponije, S. Julian i Gaj o čijem se životu zna vrlo malo. Smatra se da je podrijetlom bio Grk, čime se objašnjava njegova sklonost klasifikaciji, sistematizaciji, poopćivanju, netipična za Rimljane. Njegovo najpoznatije djelo su Institucije (instituire – učiti, podučavati), udžbenik napisan 161. g., a pronađen u Veroni u 19. stoljeću. U ovom djelu pravo je podijeljeno na osobno, imovinsko i procesno, a izvršena je i klasifikacija ugovora, izvora obveza, tužbi, stvari i dr. U njima Gaj iznosi mišljenja koja zastupa njegova škola sabinijanaca i uspoređuje ih sa stavovima druge, tada jednako važne škole prokulijanaca. Osim Institucija, napisao je još oko dvadeset djela.
Rimski magistrat
Svoj puni procvat pravo doživljava u doba careva iz kuće Severa. Krajem 2. i početkom 3. stoljeća djeluju tri najznačajnija klasična rimska pravnika: Papinijan, Ulpijan i Paulo.
Najvećim rimskim pravnikom smatra se A. Papinijan. Rođen je u Siriji, a budući da je odbio opravdati carevo ubojstvo brata, Karakala ga je dao smaknuti. Uživao je izniman ugled, ne samo zbog svoje funkcije prefecta pretoria, već zbog svoje pravničke inventivnosti i originalnosti. Naime, on je dao konačna rješenja brojnih prijepornih pitanja pravne teorije i prakse, zasnivajući ih na moralnim principima i načelu pravičnosti. Smatra se da je bio pošten i pravičan, što je i dokazao svojom smrću. Napisao je Digesta u trideset šest knjiga, Responsa u devetnaest knjiga, Definitiones u dvije knjige i još nekoliko djela.
Drugi veliki pravnik ovog razdoblja je Iulius Paulo, podrijetlom iz Italije, koji je nakon uspješne odvjetničke karijere postao Papinijanov asesor (pravnik-savjetnik), a kasnije i prefect pretoria. Bio je vrlo ugledan, no smatran je više komentatorom i priređivačem brojnih djela, bez osobite originalnosti. Napisao je devedeset djela u tristo dvadeset knjiga, od kojih su brojne namijenjene nastavi. Sačuvane su njegove Sentencije pisane u obliku sažetih pravila i načela tada važećeg prava, kao na primjer određenje što je “zla namjera (prijevara)”:
1. Zla namjera (prijevara) postoji onda kada se nešto (stvarno) poduzima, a drugo (izvana) predstavlja (simulira). 2. Tko postupi prijevarno ili primijeni silu (zastrašivanje) da bi stvar (pravo, korist) bila prenijeta na drugoga, odgovarat će po dvije osnove, to jest kako po tužbi zbog nasilja, tako i po tužbi zbog prijevare.
Bazilika Julija, sjedište pravosuđa i pravnih poslova, podignuta u vrijeme Julija Cezara
Treći veliki pravnik D. Ulpijan potječe iz Tira (Sirije), a također je bio Papinijanov asesor, te prefect pretoria. Kao i Paulo, iskusio je život u progonstvu, a izgubio ga je kao žrtva pretorijanaca. Procjenjuje se da je napisao oko dvjesto pedeset knjiga (danas bi to bilo oko osamsto pedeset araka), obuhvativši gotovo sva područja javnog i privatnog prava. Iako obimno, njegovo djelo nema originalnost Papinijanovih djela. Danas nam je dostupna Ulpijanova Knjiga regula (pravnih načela) koja sadrži odredbe o statusnom, obiteljskom, nasljednom i stvarnom pravu. Kao primjer navodimo odredbe o zakonskom nasljeđivanju: Ostavina u slobodi rođene osobe, umrle bez oporuke, najprije pripada najbližim srodnicima iz obitelji, to jest djeci (potomcima)… To je, naime, određeno Zakonikom dvanaest ploča na sljedeći način: Ako netko umre bez oporuke, koji nema svog nasljednika, neka ostavina pripadne najbližem agnatu (srodniku).
U četvrtom razdoblju nestalo je kreativne pravničke djelatnosti, ne dodjeljuje se više ius respondendi, a pravnici se uglavnom bave komentiranjem, skraćivanjem i prilagođavanjem klasičnog prava postklasičnoj praksi. Velike poteškoće pravnoj praksi stvara ogroman broj pravnih djela kao izvora prava. Nameće se potreba za kodifikacijom, koju uspješno provodi car Justinijan. Njegov kancelar Tribonijan, zajedno s najboljim pravnicima tog doba, uspijeva za svega šest godina (od 528. do 534. g.) izvršiti kodifikaciju cjelokupnog prava te ga prilagoditi suvremenim potrebama. Djelo Corpus iuris civilis (sadrži Digesta, Institucije i Kodeks) nastalo je kompilacijom djela starijih pravnika (Gaj, Papinijan, Paulo, Ulpijan i dr.) i carskih konstitucija.4 Justinijan je tako očuvao najvažniji dio opsežne i bogate rimske pravne misli budućim generacijama.
1 Pravo koje se neposredno primjenjuje, važeće pravo.
2 Digeste (Ulpijan)
3 Digeste (Paulo)
4 Odluke, akti cara, koje imaju snagu zakona.
Autor: Nevenka Trbović
