O, Beskonačno!
Ima jedna stara spona između tebe i mene; tijesna spona koju iskovaše pjesnici.

Namdev (1270. – 1350.)

Jedan od svjedoka ljudskog duha i života svakako je poezija. Svaka vrijedna pjesma otvara nam jedan pejzaž kroz koji upoznajemo ­elemente životne stvarnosti. Na­stojimo ih doživjeti i obogatiti svoju dušu novim spoznajama. Jer, mi­sterij stvarnosti pred kojim stojimo isti je za sve ljude nekad i sad, a iskustva ljudi prije nas su poput svjetla na putu kojim mi danas ­hodamo.

U drevnoj Indiji poezija je bila vrlo važna. Pjesme, himne i golemi epovi učili su se napamet, pjevali i prenosili s generacije na generaciju. Autori mnogih od njih su nepoznati, jer sve do perioda klasične sanskrtske književnosti pjesnici nisu potpisivali svoja djela – autorstvo se pripisivalo božanskoj inspiraciji, a ne vlastitoj pjesničkoj nadarenosti jer su se pjesnici smatrali samo prenositeljima božanske poruke.

Indijska poezija je lijepa, i to ne samo zbog lijepe forme, jer istinska ljepota je više od osjetilnog doživljaja, sviđanja i nesviđanja. Antičkom Grku, naviknutom na sklad proporcija, vjerojatno se ne bi svidjela neka astečka skulptura na kojoj ne nedostaje zmija, zubi i lubanja, a ipak, i ova naizgled nezgrapna forma izražava onu vječnu istinu o čovjeku. Za drevne ljude umjetnost je bila nešto ozbiljno i važno, bila je način otvaranja svijesti prema Istini, Bogu, Stvarnosti.

MILIJUNE VIJEKOVA

Gdje su mi riječi da kažu što nosim u srcu?
Moja se ljubav rađa svakim časom.
Od dana rođenja gledah njegovu ljepotu,
Ali se oči moje još nisu nagledale.
Milijune vijekova privijah ga k srcu,
Ali srce moje još uvijek za njim žeđa.

Kavivalabh

U drevnoj Indiji, pjesnička je riječ bila vezana uz glazbu i pjeva­nje, a ponekad uz ples i pantomimu. Gotovo svi tekstovi su se pjevali, bilo na javnim svetkovinama, vjerskim ceremonijama, bilo na dvorovima vladara. Zato je svaki pjesnik bio i pjevač i skladatelj. Jedna od najstarijih rasprava o estetici, Višnudharmotara, naglašava da su glazba, ples i kiparstvo izrazi jednog istog univerzalnog ritma. Stihovi se u nedogled ponavljaju te se čini da je sama riječ manje važna od zvuka i ritma. I danas se u Indiji pjesme pjevaju a ne recitiraju. Kad se na Zapadu otkrilo da je veliki indijski pjesnik i nobelovac Rabindranth Tagore ujedno autor preko dvije tisuće skladbi, nastalo je opće čuđenje i oduševljenje, ali u očima Indijaca on nije bio nikakva iznimka od tradicije. Prevodeći pjesme jedne bengalske lutajuće sekte, Tagore je rekao da te pjesme, lišene glazbe, izgledaju kao leptiri bez krila. Tradicija pamćenja i pjevanja stihova učinila ih je dostupnim svim ljudima, pismenim i nepismenim, tako da se pjesme velikih pjesnika Indije – Kabira, Nanaka, Tulsidasa, Šankare, Tukarama, Tagorea i ostalih pjevaju kako u selima tako i u palačama, te su zahvaljujući tome preživjeli sva spaljivanja rukopisa. Hsuan Tsang, kineski putopisac iz VII. stoljeća, sa svojih putovanja Indijom spominje indijske učitelje koji su znali napamet Rgvedu sa svih njenih deset tisuća strofa.

Rgveda

Za najraniju epohu indijske civilizacije karakteristični su sveti stihovi Rgvede koja se sastoji od 1028 himni bogovima. Najviše ih je posvećeno Indri, a sadrži i molitve uglavnom upućene bogovima Agniju, Surji i Varuni. S rgvedskim pjesništvom započinje indoeuropska književnost, a Rgveda ostaje nepresušan izvor indijske misli u svim narednim stoljećima.

INDIJSKA POEZIJA_Indian-pattern_02VELIKO POČELO


Mudraci ga zovu Indra, Mitra, Varuna, Agni
i još Garuda hitrih krila.
Jedna je stvarnost, ali je mudri nazvaše raznim imenima.1

MOLITVA VARUNI

O, Varuna, ne prekini niti mog života
Sada, dok još tkam svoju pjesmu;
Ne razbij moju čašu dok se vrhom ne napuni.

ZAZIVANJE BLAGOSTI

Blagi su vjetri onome tko ište moralni red;
I blago njemu teku rijeke.
Neka i nama biljke budu blage,
I blaga nam bila noć i blago ­svitanje.
Neka nam zemljin predio bude blag,
I blago nam bilo nebo, naš otac;
Blago nam bilo Sunce
I blaga nam bila goveda naša.

Pjesme budističkih redovnika

Veliku vrijednost imaju i pjesme iz zbornika budističkih redovnika (Theragatha) i redovnica (Therigatha):

INDIJSKA POEZIJA_Lady holding necklaces of pearlsPOD DOBRIM KROVOM

Imam kolibu udobnu, pod dobrim krovom, za leđima vjetra;
Nek padaju kiše tvoje, Bože, nek liju do mile volje!
Moje je srce smireno, moje je srce slobodno,
A predanost moja žarka.
Obruši kiše svoje, o Bože, nek padaju i nek liju!

Subhuti

STIŠANOST

Oteščalu zemlju orosila kiša,
Hlađani puhnuše vjetri, visoko odlutaše munje.
Stišan i pitom sada je moj um i njegovi bijesi,
Gospodstvo duha uđe u srce moje.

Vimala

VRT U TIJELU

Ne odlazi u vrtove cvijeća!
O, prijatelju, ne odlazi tamo!
Vrtovi u tvome tijelu ­cvjetaju.
Sjedni na tisućlatični lopoč-cvijet
I zaroni oko u beskrajnu ljepotu.

Tagor: Izbor iz Kabirovih pjesama

Kroz indijsku poeziju jasno vidimo drugačiji pogled na svijet, dobro i zlo, grijeh i vrlinu, svjetovno i sakralno. Život je jedinstven, tako da nema grube podjele na sakralno i svjetovno, već postoji samo Život, stvarnost sa svim svojim aspektima koje treba upoznati. Ističe se da je čovjek ­odgovoran za vlastitu sudbinu i da se, kako kaže Buddha, rađa u svijet koji je sam stvorio.

Učenje o cikličnosti događanja kojim je prožeta indijska misao, pa i poezija, odgojilo je mentalitet čovjeka koji smatra prirodnim i normalnim promjene, nastajanje i nestajanje, da se ništa prolazno ne može zadržati u šaci, da je prirodno roditi se i umrijeti. Kad mlada biljčica koja u proljeće izbija iz crne zemlje i ponosno se diže prema Suncu na jesen može ostaviti svoje tijelo i čekati novo proljeće; kad neizmjerni kozmos može nastati i nestati pa opet nastati, zašto to ne bi bilo prirodno i za čovjeka?

Sva tragičnost prolaznosti zamijenjena je shvaćanjem da Život nikada ne umire i da i nakon fizičke smrti klica života opstaje i sprema se za ponovno pojavljivanje. Bog Šiva, strašni razaratelj, čiji ples simbolizira kozmički ritam, strašan je, ali i plemenit jer omogućava da se kroz umiranje onoga što je staro, rodi nešto novo.

Indijska misao pretočena u poeziju prenosi nam jedan bogat i mnogostran doživljaj svijeta, kako duhovan tako i materijalan, i ne dijeli ove dvije komponente već prepoznaje u njima sveobuhvatnu stvarnost. Pjeva se o životu i smrti, Bogu, ljubavi, prirodi …

GOSPODIN JE U POSUDI MOGA TIJELA

Duboke i guste padaju sjene večeri,
A tama ljubavi obavija tijelo i duh.
Otvori prozor na zapad i nestani u nebu ljubavi;
Iskapi med što se cijedi niz latice lopoča u tvom srcu.
Otvori svoje tijelo valovima: o kakav li je sjaj u kraju morskom!
O, zdravo! Rastu zvukovi truba i zvona.
Kabir kaže: ‘Brate, pogledaj! Gospodin je u posudi moga tijela.’

Kabir

Indijska poezija je još uvijek velikim dijelom neproučena, po­stoje nebrojene nezabilježene pjesme putujućih pjevača. Ali, umjesto da čekamo tumačenje nekog stručnjaka o značenju pojedinih stihova, vratimo povjerenje svome srcu koje i samo može u tišini zadubljenosti prepoznati ljepotu i dubinu stihova u nama i nas u stihovima. Jer, sve je Jedno.

indijska poezijaRADHINA TUŽALJKA

Jao, zašto siđoh na vode Kalindi?
Crni me dragan opčini i srce mi ote.
Utopiše mi se oči u
povodnju te ljepote,
I zabludi duh moj u prašimu mlađanih čari.
I pruža se u beskraj staza u moj dom.
I prelomi se u sebi srce moje,
I zavapi duša moja u mukama.

Gle, lutka moga srca pade u klopku
Nepronične crne mrlje sred njegovog čela,
Na podlozi sandal-praha, u liku mjeseca.
Oko struka mu žuta suknja, i još pojas.

I stvori ga Stvoritelj takva,
na propast djevojkama,
Da bude uzrok njihovog bezumlja.
I sve društvene spone, i sve rodbinske,
Obziri ćudoredni i
dobrog vladanja propisi
Sada se krše i pucaju.

Širom se zemlje proniješe glasi o mojoj sramoti,
ta čestita nekoć djevojka, valjana roda odvjetak,
sad, eto posta ruglo dviju obitelji.

A veli Janadas:
bilo ti srce uspravno.

Janadas

Autor: Biljana Lukarić