O, Beskonačno!
Ima jedna stara spona između tebe i mene; tijesna spona koju iskovaše pjesnici.
Namdev (1270. – 1350.)

Poezija je jedan od najvjernijih svjedoka ljudskog duha i života. Svaka vrijedna pjesma otvara nam jedan pejzaž kroz koji upoznajemo elemente životne stvarnosti. Nastojimo ih doživjeti i obogatiti dušu novim spoznajama. Jer tajna stvarnosti pred kojom stojimo ista je za sve ljude nekad i sad, a iskustva ljudi prije nas su poput svjetla na putu kojim mi danas kročimo.

U kulturi drevne Indije poezija je imala važno mjesto. Pjesme, himne i golemi epovi učili su se napamet, pjevali i prenosili s generacije na generaciju. Autori su uglavnom nepoznati jer sve do razdoblja klasične sanskrtske književnosti pjesnici nisu potpisivali svoja djela; autorstvo se pripisivalo božanskoj inspiraciji, a ne pjesničkoj nadarenosti – pjesnici su se smatrali samo prenositeljima božanske poruke.

Indijska poezija je lijepa, ali ne samo zbog svoje forme; istinska ljepota je više od osjetilnog doživljaja, sviđanja i nesviđanja. Antičkom Grku, naviknutom na sklad proporcija, vjerojatno se ne bi svidjela neka astečka skulptura s njenim zmijama, zubima i lubanjama, a ipak, i ova naizgled neprivlačna forma izražava onu vječnu istinu o čovjeku. Za drevne ljude umjetnost je bila nešto ozbiljno i važno, bila je način uzdizanja svijesti prema Istini, Bogu, Stvarnosti.

U drevnoj Indiji pjesnička je riječ bila povezana s glazbom i pjevanjem, a ponekad i s plesom i pantomimom. Gotovo svi tekstovi su se pjevali, bilo na javnim svetkovinama, bilo na vjerskim ceremonijama ili na dvorovima vladara. Stoga je svaki pjesnik bio i pjevač i skladatelj. Jedna od najstarijih rasprava o estetici, Višnu­dharmotara, naglašava da su glazba, ples i kiparstvo izrazi istog univerzalnog ritma. Stihovi se unedogled ponavljaju pa se čini da je sama riječ manje važna od zvuka i ritma. I danas se u Indiji poezija ne recitira nego pjeva. Na Zapadu je otkriće da je veliki indijski pjesnik i nobelovac Rabindranath Tagore ujedno autor više od dvije tisuće skladbi izazvalo čuđenje i oduševljenje, ali u očima Indijaca on nije bio iznimka nego samo nastavljač tradicije. Prevodeći pjesme bengalskih lutajućih narodnih pjevača (bauli) koje ne prati glazba, Tagore je rekao da su te pjesme kao leptiri bez krila. Tradicija pjevanja stihova olakšavala je njihovo pamćenje i tako ih učinila dostupnima svim ljudima, neovisno o njihovom obrazovanju. Pjesme velikih pjesnika Indije – Kabira, Nanaka, Tulsidasa, Šankare, Tukarama, Tagora i ostalih pjevaju se kako u selima tako i u palačama te su zahvaljujući tome preživjele sva spaljivanja rukopisa. Hsuan Tsang, kineski putopisac iz 7. stoljeća, sa svojih putovanja Indijom spominje indijske učitelje koji su znali napamet Rgvedu – svih njenih deset tisuća strofa.

Rgveda

Stihovi Rgvede pripadaju najstarijoj epohi indijske civilizacije. Sadrži 1028 himni bogovima, većinom posvećenih bogu Indri, te molitve pretežno upućene bogovima Agniju, Surji i Varuni. S rgvedskim pjesništvom započinje indoeuropska književnost, a Rgveda ostaje nepresušan izvor indijske misli u svim narednim stoljećima.

VELIKO POČELO
…
Mudraci ga zovu Indra, Mitra, Varuna, Agni
i još Garuda hitrih krila.
Jedna je stvarnost, ali je mudri nazvaše raznim imenima.

MOLITVA VARUNI
O, Varuna, ne prekini niti mog života
Sada, dok još tkam svoju pjesmu;
Ne razbij moju čašu dok se vrhom ne napuni.

ZAZIVANJE BLAGOSTI
Blagi su vjetri onome tko ište moralni red;
I blago njemu teku rijeke.
Neka i nama biljke budu blage,
I blaga nam bila noć i blago svitanje.

Pjesme budističkih redovnika

Veliku vrijednost imaju i pjesme iz zbornika budističkih redovnika (Theragatha) i redovnica (Therigatha):


POD DOBRIM KROVOM
Imam kolibu udobnu, pod dobrim krovom, za leđima vjetra;
Nek padaju kiše tvoje, Bože, nek liju do mile volje!
Moje je srce smireno, moje je srce slobodno,
A predanost moja žarka.
Obruši kiše svoje, o Bože, nek padaju i nek liju!
Subhuti

STIŠANOST
Oteščalu zemlju orosila kiša,
Hlađani puhnuše vjetri, visoko odlutaše munje.
Stišan i pitom sada je moj um i njegovi bijesi,
Gospodstvo duha uđe u srce moje.
Vimala

 

Indijska poezija odražava specifičan pogled na svijet, dobro i zlo, grijeh i vrlinu, svjetovno i sakralno. Život je jedinstven i ne postoji stroga podjela na zemaljsko i nebesko; postoji samo Život, jedna stvarnost sa svim svojim aspektima koje treba upoznati. Čovjek je odgovoran za vlastitu sudbinu i, kako kaže Buddha, rađa se u svijetu koji je sam stvorio.

MILIJUNE VJEKOVA
Gdje su mi riječi da kažu što nosim u srcu?
Moja se ljubav rađa svakim časom.
Od dana rođenja gledah njegovu ljepotu,
Ali se oči moje još nisu nagledale.
Milijune vjekova privijah ga k srcu,
Ali srce moje još uvijek za njim žeđa.
Kavivalabh

VRT U TIJELU
Ne odlazi u vrtove cvijeća!
O, prijatelju, ne odlazi tamo!
Vrtovi u tvome tijelu ­ cvjetaju.
Sjedni na tisućlatični lopoč-cvijet
I zaroni oko u beskrajnu ljepotu.
Tagor, Izbor iz Kabirovih pjesama

Učenje o cikličnosti događanja kojim je prožeta poezija, ali i cjelokupna indijska misao, oblikovalo je mentalitet Indijaca, shvaćanje da su promjene prirodne, nastajanje i nestajanje, i da se ništa prolazno ne može trajno zadržati, da je prirodno roditi se i umrijeti. Ako mlada biljčica, koja u proljeće izbija iz tamne zemlje i ponosno se diže prema Suncu, ujesen može ostaviti svoje tijelo i čekati novo proljeće; ako neizmjerni kozmos može nastati i nestati pa opet nastati – zašto to ne bi bilo prirodno i čovjeku?

Svu tragičnost prolaznosti zamijenilo je shvaćanje da Život nikada ne umire te da i nakon fizičke smrti klica života opstaje i sprema se za ponovno pojavljivanje. Bog Šiva, veliki razaratelj, čiji ples simbolizira kozmički ritam, strašan je, ali i plemenit jer omogućava da se umiranjem onoga što je staro rodi nešto novo.

Pretočena u poeziju, indijska misao prenosi nam bogat i mnogostran doživljaj svijeta, duhovnog i materijalnog. Ne dijeli ove dvije dimenzije nego u njima prepoznaje sveobuhvatnu stvarnost, pjevajući o životu i smrti, Bogu, ljubavi, prirodi…

GOSPODIN JE U POSUDI MOGA TIJELA
Duboke i guste padaju sjene večeri,
A tama ljubavi obavija tijelo i duh.
Otvori prozor na zapad i nestani u nebu ljubavi;
Iskapi med što se cijedi niz latice lopoča u tvom srcu.
Otvori svoje tijelo valovima: o kakav li je sjaj u kraju morskom!
O, zdravo! Rastu zvukovi truba i zvona.
Kabir kaže: ‘Brate, pogledaj!Gospodin je u posudi moga tijela.’
Kabir

Indijska je poezija još uvijek velikim dijelom neistražena i postoje nebrojene nezabilježene pjesme putujućih pjevača. No, umjesto da čekamo tumačenja stručnjaka o značenju pojedinih stihova, vratimo povjerenje vlastitom srcu koje u tišini može i samo prepoznati ljepotu i dubinu, odjek stihova u nama i nas u stihovima. Jer, sve je Jedno.

1 Iz knjige Vesne Krmpotić Hiljadu lotosa

Autor: Biljana Popović