U drevnoj Indiji, pjesme, himne i epovi učili su se napamet, pjevali i prenosili s generacije na generaciju. Autorstvo se pripisivalo božanskoj inspiraciji, pjesnici su se smatrali prenositeljima božanske poruke. Pjesnička riječ bila je vezana uz glazbu i pjevanje, svaki je pjesnik bio i pjevač i skladatelj. Indijska poezija koja je prožeta duhovnošću i koja prenosi bogat i mnogostran doživljaj svijeta bila je način otvaranja svijesti prema Istini, Bogu, Stvarnosti.
Kabir, istaknuti indijski mistični pjesnik iz 15. stoljeća, podjednako je nadahnjivao učene kao i neuke. Njegova devocijska poezija odražava spoj vedskih znanja i sufijskog misticizma. Podučava da je Bog u svemu, da su ljubav i čisto srce na prvom mjestu te potiče na traganje za božanskim koje boravi u srcu. Svoju poruku prenosi kroz lako razumljive metafore, a nadahnuće pronalazi u svakodnevnom životu. Snaga njegovih stihova proizlazi iz toga što je propovijedao ono što je živio, odnosno živio ono što je propovijedao.