Znanost i religija različitim putevima pristupaju jednoj te istoj krajnjoj stvarnosti – zagonetki Boga. Znanstvenici se slažu s teolozima o postojanju nevidljive pokretačke sile i zakona prirode i, premda znanost skida neke od velova tajni prirode, ne otkriva smisao postojanja ni krajnji misterij Boga. Najveći znanstvenici prepoznaju važnost dijaloga između znanosti i religije jer se one međusobno nadopunjuju u zajedničkoj težnji za temeljnom istinom.
Hermetizam je filozofsko-religijsko učenje utemeljeno na grčkom tumačenju drevne egipatske religije, koje je dalo ključni poticaj renesansi – obnovi čovjeka i svijeta. Hermetizam polazi od duboke povezanosti čovjeka i kozmosa te postavlja pitanja o izvoru i cilju ljudskog života: tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo? Ovo nas učenje podsjeća na potrebu usmjeravanja naše svijesti od zemlje prema nebu, od prolaznog prema vječnom.
Istina, pisana velikim slovom, sadrži u našoj predodžbi element apsolutnog, vječnog, sveobuhvatna je i riječima neopisiva. Ipak, istina postoji u svakom biću, to je istina njegova bića, ono što čovjek u svojoj najdubljoj nutrini jest. Apstraktna i skrivena nutarnja istina postaje djelatna i vidljiva pomoću vrline koja je izraz čovjekove prave prirode. Kada ono što čovjek čini proizlazi iz te istine, kada je njezin vjerni odraz, tada istina isijava kroz misli, osjećaje i djela.
Moderni svijet je zapostavio duhovnost u tolikoj mjeri da više ne znamo što ona zapravo jest. Čovjek je sazdan od tijela, duše i duha. Duh je besmrtna božanska iskra u nama neodvojiva od božanskog Duha, kao što je Sunčeva zraka neodvojiva od Sunčeve svjetlosti. Duh je jedan, a ipak je povezan sa svim živim bićima. Prepoznavanje duhovnih korijena i jedinstva u svemu je duhovnost, a duhovno živjeti znači davati prednost duhovnom nad materijalnim, odnosno živjeti temeljne ljudske vrijednosti dobrote, suosjećanja i ljubavi.
Kabir, istaknuti indijski mistični pjesnik iz 15. stoljeća, podjednako je nadahnjivao učene kao i neuke. Njegova devocijska poezija odražava spoj vedskih znanja i sufijskog misticizma. Podučava da je Bog u svemu, da su ljubav i čisto srce na prvom mjestu te potiče na traganje za božanskim koje boravi u srcu. Svoju poruku prenosi kroz lako razumljive metafore, a nadahnuće pronalazi u svakodnevnom životu. Snaga njegovih stihova proizlazi iz toga što je propovijedao ono što je živio, odnosno živio ono što je propovijedao.
Japanska šinto tradicija temelji se na ideji da je sva priroda živa i da duhovi prirode, kami, borave u svemu vidljivom i nevidljivom. Šinto, u doslovnom značenju Put kamija, štuje duhove predaka, prirodu i prirodne pojave. Ta su se drevna vjerovanja sačuvala kroz stoljeća i snažno su utjecala na ljubav Japanaca prema prirodi te i danas ostaju usko povezana s japanskim sustavom vrijednosti. Slične poglede nalazimo i u drugim starim tradicijama, ali i u vječnoj filozofiji da je priroda božanski odraz.
Poetski esej o poučavanju iz Džubranove knjige Prorok jedan je od niza eseja koji govore o univerzalnim ljudskim temama. Pisani pomalo arhaičnim stilom u obliku propovijedi, jednostavnim razumljivim jezikom prenose bezvremenu mudrost.
Svedena na teoretsku znanstvenu disciplinu, današnja filozofija nema previše dodira sa stvarnim životom pa je izgubila svoju izvornu ulogu. Za razliku od nje, učenja tradicionalnih filozofskih škola pružala su čovjeku odgovore na temeljna ljudska pitanja, podučavala ga kako se upoznati s vlastitom prirodom i ovladati njome te kako ostvarivati suživot s drugim ljudima. Njihova je živa filozofija poticala ono najplemenitije u čovjeku, nekada i danas, stoga je bezvremena i nadasve korisna.
Renesansni filozof Giordano Bruno bio je nastavljač hermetičke tradicije i glasnik moderne znanosti. Iako nikada nije izveo ni jedan pokus, iznosi začuđujuće tvrdnje o svemiru, zvijezdama, materiji, atomu… Mnoge od njih podudaraju se s otkrićima kvantne fizike, dok je dokazivanje mnogih ostavljeno budućnosti. Priroda je za njega božanski odraz s kojim je povezana nebrojenim nitima. Spoznaja je moguća intuicijom i imaginacijom putem kojih čovjek povezuje beskonačno s konačnim i stječe uvid u cjelinu stvarnosti.
Plotinove Eneade sadrže prikaz osnovnih elemenata njegova učenja, ali i njegovo mistično iskustvo duhovnog svijeta koji je zapravo njegovo najdublje ja. Kroz to iskustvo otkriva da se naše ja proteže od najviše razine, Boga, do najniže razine, materije. Iako nismo svjesni ni najniže ni najviše razine, već sredine ili međuprostora, te razine stvarnosti su razine našeg nutarnjeg života. Taj potencijal koristimo tek kada prema njemu usmjerimo svijest i kada dotakne naša osjetila.