Giordano Bruno često je spominjan kao glasnik i mučenik prirodne znanosti. Međutim, istovremeno mu ništa nije bilo toliko strano koliko pojam znanstvenika u klasičnom smislu. Njegove tvrdnje o svemiru začuđuju, ako znamo da nikada nije izveo ni jedan pokus, niti je svoje astronomske postavke zasnivao na teleskopskim opažanjima, budući da je ovaj instrument pronađen nekoliko desetljeća kasnije.

Giordano Bruno je do kraja ostao ratoborni protivnik nastojanja da se svijet pokuša opisati na temelju promatranja i pomoću matematičkih metoda. Umjesto induktivne metode zasnovane na osjetilima, zastupao je deduktivni način opisivanja svijeta, a matematiku je držao nedostatnom za savršeni opis stvarnosti. Tako je, nasuprot današnjoj prirodnoj znanosti, krenuo od potpuno suprotnih principa.

Kasnija znanstvena otkrića potvrdila su njegove postavke. Ponovno otkrivanje Bruna u 19. stoljeće izazvalo je divljenje prema njegovim gledištima, a on sam proglašen je glasnikom moderne znanosti. Ipak, prelazilo se preko činjenice da je do svojih rezultata došao sasvim drugim metodama i tumačenjima.

Beskonačni univerzum

Umjesto tadašnjeg vladajućeg Ptolemejevog sustava kristalnih sfera i Kopernikove heliocentrične slike svijeta, Nolanac1 je iznio revolucionarnu ideju o beskonačnosti svemira i mnoštvu svjetova. Ova je ideja stoljećima bila općenito nepoznata – prije njega zastupali su je tek neki mislioci (npr. od Bruna često hvaljeni Lukrecije Kar i Nikola Kuzanski).

U onome što je beskonačno i prirodno ne mogu postojati istaknute točke. Tako je svaka točka svijeta ujedno i središnja točka. Samim tim, beskonačno nema središta, dijelova niti istaknutih smjerova. U ovom beskonačnom univerzumu očito je moguće postojanje beskonačno mnogo svjetova, a svaki je od njih jedna manifestacija bezbroj različitih mogućnosti. U beskonačnom mnoštvu zvjezdanih sustava kruži bezbroj planeta i na svakom od njih moguć je život, a svaka pojedina forma života samo je jedno od ostvarenja božanskog, iz kojeg izviru beskonačne mogućnosti pojavljivanja. Ovo, samo po sebi, ne znači da na svakom planetu postoji život, već samo da tijekom životnog ciklusa planeta postoji velika vjerojatnost za to.

Zvijezde, planeti

Pojedine zvjezdane sustave razdvaja ogroman prostor “da im se planetarni sustavi ne bi stopili”. Bruno od početka razlikuje planete od zvijezda, i to ih ne razlikuje samo, poput Ptolemeja, na zvijezde stajačice i zvijezde “lutalice” (planeti), nego među njima vidi kvalitativnu razliku. Planeti su u osnovi “vlažne”, drugačije prirode od vatrenih zvijezda, i građeni su od druge materije. Zvijezde zrače vlastitu svjetlost, dok planeti samo odražavaju svjetlost zvijezda i zato, gledano s neke udaljenosti, pokazuju mijene. Prema Brunu, i planeti imaju vatrenu jezgru, ali ona leži nevidljiva, duboko ispod njihove površine.

U svemiru je sve u stalnom pokretu, dok se sama beskonačnost ne može kretati. Iz ovoga slijedi stalna transformacija i nema ničega što bi bilo od toga izuzeto. Bruno govori o različitim vrstama gibanja planeta: o rotaciji oko vlastite osi, gibanju oko središnje zvijezde i precesiji. I Sunce rotira oko vlastite osi, a čak se i samo giba kroz svemirski prostor. Zapisao je da na središnjim zvijezdama postoje hladnija i zbog toga tamnija područja s mnogo vode. Otkriće Sunčevih pjega na početku teleskopskih promatranja bilo je veliko iznenađenje. Mnogo kasnije otkriveno je da su to zaista hladnija područja na površini Sunca. Zanimljivo je da su rezultati novijih spektralnih analiza pokazali da se u Sunčevim pjegama nalazi vrlo mnogo vodene pare.

U Nolančevim zapisima postoji cijeli niz iznenađujućih podataka. Spominje spljoštenost Zemlje na polovima te da Sjeverni i Južni pol u velikim vremenskim razmacima zamjenjuju mjesta (što doista vrijedi za magnetske polove).

Zapisao je da planeti kruže oko Sunca, ali ne po pravilnoj kružnoj putanji nego po “manje simetričnim”, eliptičnim i drugim putanjama. Ove putanje se mijenjaju u velikim vremenskim intervalima (za ovo imamo primjer Merkurove staze). Pisao je da se planeti brže gibaju u blizini Sunca, i to u jasnoj ovisnosti o udaljenosti planeta od središnje zvijezde, dok se privlačna sila širi kuglasto i opada proporcionalno s povećanjem radijusa te kugle. Planeti udaljeniji od Sunca rotiraju brže. Tvrdio je da iza Saturna – do tada najudaljenijeg poznatog planeta – postoji još planeta, ali su oni toliko daleko da ne vidimo svjetlost koju reflektiraju.

Pisao je, naprimjer, o tome da su kometi ledeni blokovi koji iz vanjskog prostora dolaze u blizinu zvijezda i zatim se vraćaju.

U svemiru ništa nije teško samo po sebi, nego jedino u blizini nečeg drugog, tj. u odnosu prema tome.
Skrenuo je pozornost na one zvijezde koje se na nebu čine vrlo bliskima, ali u stvarnosti je njihova međusobna udaljenost ogromna u odnosu na njihovu udaljenost od Zemlje.

Osim ovih, do sada potvrđenih izjava, ostalo je još mnogo onih čije je dokazivanje ostavljeno budućnosti.

Upoznavanje živog svemira

Ove postavke Giordano Bruno nije formulirao matematičkim izrazima, kao Kopernik ili Galilej, već “samo” kvalitativno pa zbog toga danas nije, poput Galileja, priznat za znanstvenika u pravom smislu riječi. To je razlog zašto je Brunovo ime izostalo iz knjiga o povijesti fizike.

Ova nesklonost matematičkom izražavanju kod Giordana ne predstavlja pitanje nepripremljenosti ili netalentiranosti, već se radi o načelu. Za Kopernikova otkrića kaže da jesu veličanstvena, ali Kopernik je ipak bio samo matematičar koji je iz starih slika svijeta stvorio svoj sustav, iako ni sam nije shvaćao njihov puni značaj. Nasuprot tome, Bruno je – kako sam kaže – došao do istog otkrića, potpuno neovisno od Kopernika i na sasvim drugi način.

Treba napomenuti da izračun položaja nebeskih tijela prema Kopernikovom sustavu nije bio bitno jednostavniji niti točniji od Ptolemejevog. To je bio jedan od razloga zašto heliocentrični sustav nije bio prihvaćen u praksi. Osim toga, neposredno opažajno iskustvo govorilo je u prilog nepokretne Zemlje.

Zbog toga je Bruno opažanje smatrao samo pomoćnim sredstvom. Po njemu je važnije razumijevanje zakonitosti i uzroka svih pojava, jer je zaključivanje koje polazi od uzroka stvari prema pojavnom svijetu sigurnije negoli ono koje ide u obrnutom smjeru. Spoznaja stoga treba biti temeljena na čistom razmišljanju i intuiciji pomoću kojih čovjek može doći u kontakt s božanskim. Snagom imaginacije čovjek može povezati beskonačno s konačnim i razumjeti cjelokupnu ­stvarnost. Ovdje nije riječ o mistici. U djelu O herojskim zanosima Bruno iznad svega cijeni dugim istraživanjem pripremana znanstvenikova proniknuća ili filozofova intuitivna proniknuća, jer ih drži vjernijima, a time i uzvišenijima.

Prema Giordanu Brunu, priroda je “Božja sjena”, slijedi iz transcendentnog božanstva. “Natura est Deus in rebus” (Priroda je Bog u stvarima), jer priroda je s božanskim povezana tisućama spona. Svaki njezin dio potječe iz istog izvora i u sebi nosi podjednaki dio njegovih beskonačnih mogućnosti te se stoga ništa na svijetu ne može smatrati mrtvim. Cijeli svijet je jedno veliko Biće, a odnose između pojedinih dijelova određuju opći zakoni Života, tako da u svijetu nije moguća smrt niti stvarna prolaznost, već jedino transformacija – ovo je bit Brunovog poimanja prirode, utemeljenog na panteizmu. Prihvaća postojanje fizikalnih zakona i funkcioniranje fizikalnih sila, poput gravitacije, ali misli da su one samo manifestacije jedne puno općenitije metafizičke zakonitosti. Gravitacija za njega nije prvobitni uzrok gibanja nebeskih tijela, već je to univerzalna božanska ljubav, koja potiče duše planeta da se približavaju jedne drugima, što se onda manifestira kao gravitacija. Povezanost Mjeseca s plimom i osekom nije tumačio privlačnom silom Mjeseca, već je to težnja prema gore koja izvire iz same vode, a koju je utjecaj Mjeseca samo stavio u pokret. Za njega ne postoji vanjska pokretačka sila ili utjecaj, niti kao tradicionalni pokretač u sfernom sustavu niti kao prirodna sila; sve je samo oslobađanje nutarnjih potencijala.

Materija

Ista je situacija s Nolančevim poimanjem materije. Sve vidljivo u prirodi može biti jedino materijalno, ali to nije beživotna, mrtva materija, već je zbog božanskog podrijetla u svezi s psihičkim i duhovnim planovima svijeta. Istovremeno, u fizički svijet ništa ne može ući izvana, jer sve što nastaje, razvija se iz čiste materije. Budući da materija nosi u sebi beskonačne mogućnosti, i pojavni svijet je beskrajno raznovrstan. Bruno ipak nije bio “materijalist”. Naime, sama po sebi, u čistom obliku, materija je metafizička: nema karakteristika, nije prostorna niti vremenska. Ona je najniži plan očitovanja čiste božanske beskonačnosti čije su više forme psihički i duhovni planovi. Materija je vječna, nije stvorena, nema ni početka ni kraja. Prvobitna se materija mijenja u prostornu i vremensku koja posjeduje karakteristike, a zatim iz toga u pojedinačne, sa svojstvima određene vrste. Sve to nastaje na poticaj jednog duhovnog impulsa i, iako otada slijedi svoje zakonitosti, metafizički utjecaji ostaju do kraja prisutni. Konkretna, u tijela skupljena materija, posjeduje već nekoliko mogućih dimenzija i zbog toga se u njoj može uočiti prostor i vrijeme. Materija je i tada vječna i ostaje besmrtna, a prestankom pojedinih stvari mijenja se sastav, dok sama materija ostaje. Ova tvrdnja je zanimljiva i stoga što Bruno razlikuje dvije vrste stanja ove materije – ili prvobitne materije: atome i prostor među njima, tj. eter, koji nije praznina, već samo jedno drugo stanje atoma. Praktički, riječ je o dualnosti materije i energije, i o njihovom očuvanju.

giordano-bruno---slika-prirode-u-novoj-filozofiji-galaksija

Svijet atoma

Istražujemo li bilo koji objekt, njegovi najmanji nedjeljivi fizički dijelovi su atomi. Međutim, duhovni izvor predmeta je Jedno, tj. monada, i njegova psihička – ili Brunovim rječnikom – “matematička” projekcija. Ta projekcija je jedan minimum. Drugim riječima, trojni minimum se sastoji od fizičkog (atom), psihičkog (geometrijska točka) i duhovnog (aritmetički broj), pa tako atom nije isključivo materijalni objekt odvojen od svega ostalog, već u sebi skriva izvor cjelokupnosti svijeta.

Osnovno svojstvo fizičkog atoma je neprestano gibanje. Iz ovoga slijedi da se sve što je građeno od atoma neprestano mijenja, transformira, tako da se nepromjenjive, vječne stvari i ne mogu sastojati od njih. Uslijed neprekidnog strujanja atoma, u materiji se ne mogu stvoriti savršene projekcije ideja, jer – kako piše Bruno – ideja kruga je nepromjenjiva, dok je nacrtani krug, iako nam se čini nepokretnim, ipak u neprestanom pokretu. Sve što u svijetu opažamo kao stalno postojeće je prema tome iluzija i jedino se osjetilima čini stvarnim.

Sa stanovišta supstancije svi su atomi isti. Međutim, njihovim povezivanjem stvara se šarenilo i raznovrsnost iskustvenog svijeta. Svijet atoma građen je od dva dijela: atoma i etera – dijela koji razdvaja atome. Bez ovog drugog, atomi “ne bi imali prostora za kretanje pa bi svijet bio nepokretno povezan”. Eter nije prazan prostor, kao ni atom. Eter predstavlja samo potencijalno gibanje, tj. jedno drugo stanje atoma; tako je i praznina, ili prostor, materija zasićena energijom, tj. potencijalnom masom, kako to danas slijedi prema Einsteinovoj teoriji ekvivalencije mase i energije, i temeljem kvantne fizike. I kod Bruna materiju može činiti samo jedinstvo konkretnog atoma i etera, nalik na energiju. Po obliku, atomi su kuglasti i međusobno se dodiruju “u krajnjim točkama”, na rubu kugli, a eter se nalazi unutar lukova trokutova ili tetraedara. Za kuglastu formu atoma vrijedi isto što i za kuglasti oblik svemira: ne treba ih shvatiti doslovno, već se ovim svojstvima mogu najbolje predočiti. Kuglasti oblik atoma upućuje zapravo na jednaku vjerojatnost i uspješnost njegovog gibanja u bilo kojem smjeru, kao i na mogućnost međusobnog spajanja u bilo koji oblik (što bi manje simetrične forme ograničavale).

Ovi osnovni principi podudaraju se sa starim učenjima i s modernom fizikom. Kvantna fizika ponovo je vratila sliku jedinstvenog, živog univerzuma, kada je iskazala da se svemir ne može rastaviti na promatrača i na promatranu prirodu, jer promatrač i samim promatranjem utječe na promatranu pojavu. Iz ovog proizlazi teorija neodređenosti i sve njene posljedice. Naime, ako promatrač promijeni svoju okolinu, onda o načinu promatranja (eksperimenta) ovisi kakav će biti rezultat. Eksperiment gradimo ovisno o tome s kojeg aspekta želimo proučiti predmet izučavanja. Posljedica toga je da će čovjek, u određenom smislu, dobiti rezultat kakav očekuje. Ovo je u skladu s Brunovim stavom odbacivanja rezultata opažanja kao krajnjih dokaza. U modernu fiziku se postupno vraćaju pojmovi kao što je komplementarnost, što služi za karakterizaciju međusobno isključivih, a ipak istovremeno postojećih stvarnosti (npr. znameniti dualitet čestice i vala).

giordano-bruno---slika-prirode-u-novoj-filozofiji-dualnostJedan drugi pristup

Upravo je ovo bio kamen temeljac Brunove slike svijeta: harmoniziranje suprotnosti, različitih pojmova i načina pristupanja jednom sustavu, kako bi se zadržale beskonačne mogućnosti svijeta i omogućilo spoznavanje punine žive, paradoksalne stvarnosti. Zbog toga su se kod Bruna mogli pojaviti u materiji, pored atoma i fizikalnih zakona, elementali i magične sile iz tradicionalne slike svijeta, koje je držao isto toliko stvarnima kao i one prethodne. Relativni rezultati opažanja ne mogu se prihvatiti kao način spoznaje, makar oni bili poboljšani instrumentima, već se on mora graditi samo na principijelnim datostima, čistom razmišljanju i intuiciji. Da su bile utemeljene isključivo na opažanjima, a bez ovakvog Brunovog stava, ove postavke ne bi mogle nastati prije četiri stotine godina, niti bi mogle druge poticati na daljnja istraživanja, a naš svijet ne bio ovakav kakav je danas. Na primjer, nije se borio za postojanje planeta iza Saturna zbog toga jer se takvo što moglo opaziti, već stoga što nije vidio principijelni razlog da ne bude više planeta u Sunčevom sustavu. Isto tako, ne bi prihvatio osam kao konačan broj planeta, koliko ih poznajemo danas, sve dotle dok se ne pronađe zakon iz kojeg slijedi da upravo toliko planeta treba biti oko naše zvijezde. Za njega je svaka, samo na opažanjima zasnovana postavka, samo spekulacija ili možda hipoteza prolazne vrijednosti, ali ne i činjenica na kojoj se može graditi cjeloviti opis svijeta. Karakteristično je da je potvrđena ispravnost Brunovih postavki, iako su se upravo argumenti njihovog potvrđivanja, temeljeni na opažanjima, pokazali pogrešnima (osobito iznenađuju optički argumenti u Večeri na Pepelnicu).

Prema Brunu, moguća je samo intuitivna spoznaja jedinog i temeljnog sveobuhvatnog izvora, dok je bezbroj parcijalnih zakona, poput fizikalnih, dovoljno tek za površno tumačenje pojava i razumijevanje neposrednih uzroka. Iz parcijalnih zakona istraživač može dobiti samo sve složenije slike svijeta, jedan kaleidoskop, a ne jedan jedinstveni sustav: “Puno istina je smrt Istine”.

Jedini priznati put spoznaje prirode danas je na matematici zasnovana prirodna znanost. Taj put očito ima svoju vrijednost, ali pored njega mogu postojati mnogobrojne druge mogućnosti. Bruno nikada nije prihvatio samo jedan put spoznaje svijeta. “Jer ukazuje na častoljublje, oholost, taštinu i zavist ako netko hoće uvjeriti druge da se samo jednim putem može istraživati i doći do spoznaje prirode; samo budalast čovjek bez kriterija može svoje tvrdnje držati jedinom istinom. Sigurnijim i prohodnijim vidicima, bogatijem i odlučnijem putu i višoj točki promatranja uvijek treba dati prvenstvo, treba ih više cijeniti i bolje njegovati, ali ne smije se sputavati ni onaj drugi način, koji nije bez plodova makar nije rođen na istom stablu.”

Prema Nolancu, prirodna znanost može pronaći samo “slučajnost slučajnosti”, jer se bavi isključivo sjenama, fizičkim univerzumom. Isto tako, ni religiozna očitovanja ne znače put, jer su samo moralni putokaz, a ne govore o stvarnosti. Prema Brunu, doista ispravan put spoznaje je onaj koji sve obuhvaća, koji ne ograničava, već oslobađa duh. Njegov put je pronicanje u nas same i u svijet: unutrašnje, intuitivno približavanje stvarnosti. “Dakle, jer onaj koji ne shvaća Jedno, taj ništa ne zna, ali onaj koji shvaća Jedno, taj zna sve.”

Giordana Bruna su nazivali i „Nolanac“, prema mjestu Nola u kojem je rođen.

Autor: Szendrö Csaba
S mađarskog preveo: Atila Barta