Hermetizam je filozofsko-religijsko učenje utemeljeno na grčkom tumačenju drevne egipatske religije, koje je dalo ključni poticaj renesansi – obnovi čovjeka i svijeta. Hermetizam polazi od duboke povezanosti čovjeka i kozmosa te postavlja pitanja o izvoru i cilju ljudskog života: tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo? Ovo nas učenje podsjeća na potrebu usmjeravanja naše svijesti od zemlje prema nebu, od prolaznog prema vječnom.
Veličanstvene vertikalnosti, gotičke katedrale sinteza su matematičkih i astronomskih spoznaja te graditeljskih i obrtničkih umijeća nadahnutih najdubljim religijskim osjećajima. Svojim podzemnim kriptama, zagonetnim labirintima, grandioznim portalima, stupovima i svodovima te magičnom svjetlošću vitraja koja obasjava njihovu unutrašnjost, omogućavaju susret čovjeka s vlastitom biti, usmjeravajući ga prema vječnosti.
Iako sferičnost našeg planeta nije vidljiva golim okom, u klasičnoj antici znanje da je Zemlja okrugla i da se okreće oko Sunca nije bilo samo vjerovanje nego demonstrirani dokaz. Mnoga znanstvena otkrića bila su poznata u prošlosti, da bi stoljećima bila zaboravljena, a potom ponovo otkrivena. Današnje svemirsko doba je i fotografski potvrdilo da je Zemlja okrugla. Te nas fotografije ujedno podsjećaju na Zemljino, a time i naše vlastito mjesto u svemiru.
Astronom i matematičar Johannes Kepler, gorljivi istraživač kozmičkih misterija, najpoznatiji je po zakonima o gibanju planeta. Njegovo je otkriće bilo važan dokaz u korist heliocentrične slike svijeta. Ponesen pitagorejskim učenjem o muzici sfera, u gibanju nebeskih tijela otkrio je harmonijske odnose koji postoje u glazbi. Smatrao je da planeti, gibajući se oko Sunca, emitiraju neku vrstu glazbe, što je nazvao "pjesmom koju kozmos pjeva svom gospodaru i središtu, solarnom logosu".
Najpoznatiji hrvatski renesansni filozof Frane Petrić ostao je zapamćen u povijesti filozofije po nastojanju da crkvena filozofija prihvati filozofsku ostavštinu prošlosti, u prvom redu Platonovu. Njegovo glavno djelo, Nova sveopća filozofija, odražava njegov eklektički svjetonazor i sintetizira ponovo otkrivena stara znanja. Upravo ta težnja ka povezivanju znanja zbog koje je prevodio i suvremenicima približavao izgubljena djela tradicionalne filozofije, Petrićev je najveći doprinos.
Klasično razdoblje Grčke označava puni procvat grčke kulture na umjetničkom, filozofskom i znanstvenom planu. Utemeljena na čvrstim i jasnim pravilima, klasična remek-djela harmonično objedinjuju estetske i etičke vrijednosti te odišu pravom mjerom, redom, skladom i ljepotom. Ona potiču na dobro i lijepo i do danas su nam ostala svjetionik i putokaz. Stvarni uzroci tog blistavog procvata sežu u arhajsko doba i izviru iz jedinstvenog, univerzalnog vrela koje nadahnjuje sva bezvremena djela.
Giordano Bruno, filozof prirode, pjesnik i vizionar, poklonik hermetičke tradicije, najzaslužniji je za procvat umijeća pamćenja tijekom renesanse. Nadahnut Platonovim učenjem o idejama kao arhetipovima i simboličkim dijagramima Ramona Lulla, razrađuje sustav pomoću arhetipskih slika i korespondencija koje bude imaginaciju i pomažu uspinjanju prema samim idejama i intuitivnom poimanju jedinstva iza mnoštva. Brunov sustav zapravo je bio vid Platonove reminiscencije – prisjećanja urođenog znanja duše.
U slojevitoj alegorijskoj raspravi Izgon trijumfirajuće zvijeri Giordano Bruno ukazuje na potrebu za moralnom obnovom svijeta. Vrhovni bog Jupiter saziva savjet bogova u namjeri da obnovi nebeski svod i zaustavi njegovo propadanje. Odlučuje protjerati poroke, trijumfirajuće zvijeri, i zamijeniti ih vrlinama. Na najuzvišenije mjesto postavlja Istinu koju izjednačava s božanskim jedinstvom kojemu sve prethodi, dobrotom i ljepotom. Uređenje nebeskog svijeta preduvjet je i ishodište obnove zemaljskog reda i vrline.
Uskogrudno neprihvaćanje drugih i drugačijih postoji u različitim oblicima oduvijek. Stoga su moralna učenja svih filozofija i religija promicala toleranciju i bolje razumijevanje drugih. Rasizam kao ideologija razvio se u 18. stoljeću, stvorivši jaz između napredne Europe i ostatka svijeta. Iako naše razlike život čine bogatijim i življim, u današnjem svijetu iza privida otvorenosti i tolerancije izbija potisnuto neprihvaćanje. Razlike je potrebno prihvatiti jer svako ljudsko biće je različito, a čovječnost je zajednički korijen koji nas povezuje.
Paracelzus, slavni renesansni liječnik, bio je jedan od najvećih erudita svog vremena čija djela odražavaju duboka znanja o svemiru, prirodi i čovjeku. Nastavljajući učenja mnogih filozofa i mistika, Priroda je za njega veliki živi organizam, makrokozmos, od kojeg je čovjek, mikrokozmos, nedjeljiv. Isti principi i energije djeluju u Prirodi i u čovjeku. On spoznaje nevidljive veze između makro i mikrokozmosa te ih koristi za čudesna izlječenja. Svojim će stavovima uzdrmati srednjovjekovne poglede i utjecati na formiranje novog svjetonazora.