S nestrpljenjem očekujemo ljetni predah. Ususret novim doživljajima i iskustvima, jedva čekamo ostaviti uobičajeno okruženje, zamornu kolotečinu, ponavljajuće misli… Ljeto može biti prilika i da se odmaknemo i odmorimo od stalnih izvanjskih poticaja, napravimo nutarnju reviziju, prizovemo zaboravljene snove i osvježeni krenemo u avanturu zvanu život.
Richard Wagner svoju je operu Parsifal nazvao "sakralnom muzičkom dramom". U njoj objedinjuje tekst, glazbu i scensku radnju u težnji da po uzoru na antičko kazalište gledatelja učiniti sudionikom drame. Radnja se zasniva na mitu o vitezovima Okruglog stola i svetom Gralu te vječnom sukobu između dobra i zla. Podlegavši kušnji, ranjeni kralj ne može obavljati dužnosti čuvara Grala pa ni očuvanja mira i pravde u kraljevstvu. Čist i prostodušan Parsifal pomoći će uspostavi narušene harmonije i postati čuvar svetog Grala.
S proljećem u punom zamahu, cvjetni svibanj sinonim je za probuđenu prirodu. Cvijeće potaknuto Sunčevom svjetlosti i toplinom raste iz zemlje i rastvara se u raznolikim oblicima, mirisima i bojama. Nažalost, kratkog je vijeka i umire. No, u prirodi zapravo ništa nije mrtvo; ocvalo cvijeće vraća se u zemlju u obliku sjemena da bi s novim proljećem opet bilo probuđeno Suncem. Tako i čovjek prolazi kroz ciklična buđenja i iz ciklusa u ciklus sve je svjetliji i čišći.
Sigurnost u sebe stanje je duše i pokazatelj njene zrelosti. Ovo stanje nema nikakve veze s taštinom, ohološću ili s ponosom onih koji misle da su veliki. Sigurnost je rezultat mnogih iskušenja, grešaka i ispravljanja, velikog strpljenja, velike patnje i obnavljanja duha kroz svaki pad.
Renesansa nije povratak u prošlost, ona je povratak antičkim vrijednostima. Ona je izvor humanističke misli. Čovjek renesanse je čovjek tradicije, nasljednik duhovne baštine koji ponovno objedinjuje različite pravce misli.