Hermetizam je filozofsko-religijsko učenje utemeljeno na grčkom tumačenju drevne egipatske religije, koje je dalo ključni poticaj renesansi – obnovi čovjeka i svijeta. Hermetizam polazi od duboke povezanosti čovjeka i kozmosa te postavlja pitanja o izvoru i cilju ljudskog života: tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo? Ovo nas učenje podsjeća na potrebu usmjeravanja naše svijesti od zemlje prema nebu, od prolaznog prema vječnom.
Lako zapadamo u rutinu, kada nam se svijest i pažnja uspavaju, a jedno od sredstava buđenja su putovanja. Tada u susretu s novim krajolicima i ljudima širom otvorenih očiju promatramo sve oko sebe. Putovanjima širimo vidike, ona nam nude odmak i odmor od svakodnevnice i problema, kao i priliku da se osvrnemo na vlastiti životni put i našu ljudsku zadaću. No, rimski stoik Seneka poručuje da ne moramo mijenjati okruženje, svježinu pogleda možemo postići ovladavanjem umijeća svakodnevne obnove.
S nestrpljenjem očekujemo ljetni predah. Ususret novim doživljajima i iskustvima, jedva čekamo ostaviti uobičajeno okruženje, zamornu kolotečinu, ponavljajuće misli… Ljeto može biti prilika i da se odmaknemo i odmorimo od stalnih izvanjskih poticaja, napravimo nutarnju reviziju, prizovemo zaboravljene snove i osvježeni krenemo u avanturu zvanu život.
Richard Wagner svoju je operu Parsifal nazvao "sakralnom muzičkom dramom". U njoj objedinjuje tekst, glazbu i scensku radnju u težnji da po uzoru na antičko kazalište gledatelja učiniti sudionikom drame. Radnja se zasniva na mitu o vitezovima Okruglog stola i svetom Gralu te vječnom sukobu između dobra i zla. Podlegavši kušnji, ranjeni kralj ne može obavljati dužnosti čuvara Grala pa ni očuvanja mira i pravde u kraljevstvu. Čist i prostodušan Parsifal pomoći će uspostavi narušene harmonije i postati čuvar svetog Grala.
S proljećem u punom zamahu, cvjetni svibanj sinonim je za probuđenu prirodu. Cvijeće potaknuto Sunčevom svjetlosti i toplinom raste iz zemlje i rastvara se u raznolikim oblicima, mirisima i bojama. Nažalost, kratkog je vijeka i umire. No, u prirodi zapravo ništa nije mrtvo; ocvalo cvijeće vraća se u zemlju u obliku sjemena da bi s novim proljećem opet bilo probuđeno Suncem. Tako i čovjek prolazi kroz ciklična buđenja i iz ciklusa u ciklus sve je svjetliji i čišći.