Atletska natjecanja bila su osebujan aspekt grčke kulture, a glavna nagrada bio je vijenac od grančica masline ili lovora kao simbol slave. Pobjednici su bili ponos svojih polisa, a pjesnici su im epinikijama iskazivali poštovanje. Pindar slavi pobjedu kao izraz vrline, a pobjednika kao onoga koji je u sebi uskladio lijepo i dobro, tjelesno i duhovno, atletiku i etiku. Slaveći pobjednike, Pindar stječe i vlastitu slavu jer su epinikije kruna njegova stvaralaštva.
Demokrit, kao i svi predsokratovci, traga za tajnama prirode, pita se iz čega sve nastaje i kako se odvijaju promjene, pa su glavne teme njegove filozofije bitak, njegove manifestacije i pokret. Zastupao je atomističko učenje prema kojem se sve u prirodi, odnosno kozmosu, sastoji od atoma. Od njegova raznolikog opusa sačuvalo se oko tristo fragmenata uglavnom etičke prirode. Svoju etiku temelji na vedrini duha koja se postiže pravom mjerom i srednjim putem, i koja omogućuje eudaimoniju, najviši cilj ljudskih težnji.
Klasično razdoblje Grčke označava puni procvat grčke kulture na umjetničkom, filozofskom i znanstvenom planu. Utemeljena na čvrstim i jasnim pravilima, klasična remek-djela harmonično objedinjuju estetske i etičke vrijednosti te odišu pravom mjerom, redom, skladom i ljepotom. Ona potiču na dobro i lijepo i do danas su nam ostala svjetionik i putokaz. Stvarni uzroci tog blistavog procvata sežu u arhajsko doba i izviru iz jedinstvenog, univerzalnog vrela koje nadahnjuje sva bezvremena djela.
Adam Smith, škotski filozof i ekonomist kojeg se smatra ocem političke ekonomije, u svojoj knjizi Bogatstvo naroda govori, kao i Platon u svojoj Državi, o podjeli rada. Dok je Smithova glavna premisa stvaranje ekonomske vrijednosti koja prednjači pred ostalima, Platonova je izgradnja uređenog, pravednog društva. Platon smatra da pretjerano bogatstvo, kao i siromaštvo, vodi degradaciji ljudskog bića, a u obrazovanju filozofa-vladara za mudro upravljanje državom vidi najbolji način za postizanje pravednog društva.
Retorika je od vremena antičke Grčke do kraja 19. stoljeća bila sastavni dio humanističkog obrazovanja. Kada se koristila u plemenite svrhe, budila je čovjekovu uspavanu dušu i poticala ga na dobro. U protivnom je postajala sredstvo obmane. Najplemenitiji izraz dao joj je Sokrat koji je svojim govorima poticao Atenjane na preispitivanje i upoznavanje samih sebe, te na traženje odgovora na pitanje kako treba živjeti.
Antički pisci i pjesnici često spominju grčke božice Harite, rimske Gracije, a od renesanse nadalje omiljena su tema umjetnosti. Vezuju se uz blagost, milost, radost, ples, ljepotu, ljupkost... Pindar u Olimpijskim odama kaže da za sve što je lijepo i ljupko treba zahvaliti Haritama. Postojao je kult u njihovu čast, čini se predgrčkog podrijetla, a jedno od najranijih središta njihova štovanja bili su Kikladski otoci.
Sokrat nije ostavio ništa zapisano i nije utemeljio filozofsku školu, no ipak je ostavio duboki trag u povijesti europske filozofije. Neumorno vodeći razgovore na atenskim ulicama sa svojim sugrađanima različitih dobi, položaja i zanimanja, prijateljski ih je poticao na usavršavanje u vrlini te na pronalaženje odgovora na pitanje kako treba živjeti. Nastojao ih je uvjeriti da se sreća ne nalazi u izvanjskim dobrima, nego da je svatko treba tražiti unutar sebe jer o tome ovisi sreća zajednice kao cjeline. U tome je ostao dosljedan do smrti.
Kultura odbacivanja moderni je fenomen izopćenja ili uskraćivanja podrške na društvenim mrežama javnim osobama ili tvrtkama nakon nekog postupka ili izjave koji se smatraju neprihvatljivim ili uvredljivim. Taj oblik bojkota nerijetko je i izraz netolerancije i kažnjavanja neistomišljenika. Sloboda govora se čini suvremenom temom, no o njoj su govorile različite filozofske tradicije koje sve ističu važnost promišljenosti u govoru i odgovornosti za ono što se govori jer ispravan govor temelj je dobrih međuljudskih odnosa.
Grčki filozofi i državnici poklanjali su veliku pažnju odgoju i obrazovanju djece i mladih, kao jednom od najvažnijih državnih zadataka. Odgoj se zasnivao na gimnastici usmjerenoj na postizanje tjelesne čvrstoće i izdržljivosti te na muzici koja je imala ulogu buđenja nutarnjih vrijednosti. Ipak, glavni predmet podučavanja bila je etika – znanje o čovjekovim dužnostima. Mlade se učilo cijeniti i razvijati vrline kako bi ideale dobrog i lijepog mogli ostvarivati za dobrobit zajednice.
Što je dobro, pravedno, lijepo itd., pitanja su s kojima je Sokrat suočavao svoje sugrađane te im dijalektičkim putem pomagao doći do ispravnih spoznaja. Platon razrađuje dijalektiku u stupnjevit put traženja istine koji čovjeka usmjerava prema ideji dobra. Put počinje priznavanjem neznanja te vodi preko oslobađanja od površnog mnijenja do konačnog razumijevanja stvari i odnosa. Uz upitne kriterije današnjice koji nesvjesno upravljaju našim odabirima, potrebno je oživjeti dijalektiku koja unosi misaoni red i vraća nas trajnim vrijednostima.