Svemir promatran teleskopom i mikroskopom svemir je veličanstvenog i zadivljujućeg reda. Za mnoge beživotan, a za mudre svemir posvuda prisutnog Života, odnosno evoluirajuće svijesti koja se širi u rasponu od najjednostavnijih do najsloženijih oblika života. Sve je utjelovljenje jednog Duha, sve je povezano u simfonijsku cjelinu. Tek kada čovjek spozna sebe kao dio tog Duha, otkriva svoju bit i svrhu, a probuđena volja preuzima vodstvo i radi na dobrobit svih živih bića.
Rođen kao rob, stoički filozof Epiktet smatrao se slobodnim jer sloboda je za njega nutarnje stanje. Isticao je kako je važno prihvatiti vlastitu sudbinu i dobro odigrati dodijeljenu ulogu jer svaka uloga povlači obaveze čije izvršavanje pridonosi uređenosti univerzuma. Njegova je škola stekla velik ugled, a učenici su mu bili čak i carevi Marko Aurelije i Hadrijan. Podučavao je kroz razgovore koji su poticali na primjenu filozofije u svakodnevnom životu.
Moderni svijet je zapostavio duhovnost u tolikoj mjeri da više ne znamo što ona zapravo jest. Čovjek je sazdan od tijela, duše i duha. Duh je besmrtna božanska iskra u nama neodvojiva od božanskog Duha, kao što je Sunčeva zraka neodvojiva od Sunčeve svjetlosti. Duh je jedan, a ipak je povezan sa svim živim bićima. Prepoznavanje duhovnih korijena i jedinstva u svemu je duhovnost, a duhovno živjeti znači davati prednost duhovnom nad materijalnim, odnosno živjeti temeljne ljudske vrijednosti dobrote, suosjećanja i ljubavi.
Japanska šinto tradicija temelji se na ideji da je sva priroda živa i da duhovi prirode, kami, borave u svemu vidljivom i nevidljivom. Šinto, u doslovnom značenju Put kamija, štuje duhove predaka, prirodu i prirodne pojave. Ta su se drevna vjerovanja sačuvala kroz stoljeća i snažno su utjecala na ljubav Japanaca prema prirodi te i danas ostaju usko povezana s japanskim sustavom vrijednosti. Slične poglede nalazimo i u drugim starim tradicijama, ali i u vječnoj filozofiji da je priroda božanski odraz.
U knjizi Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu, napisanoj između dva svjetska rata, Nikolaj Berdjajev lucidno analizira društvene procese te predviđa buduća kretanja, što se u mnogočemu pokazuje točnim, a to knjigu čini aktualnom i danas. Posebno upozorava na dehumanizaciju zbog "mehanizacije i tehnizacije života" pri čemu čovjek gubi svoje unutarnje uporište, vezu s duhovnim svijetom. Jedino duhovni preporod na koji poziva može ozdraviti i ponovno humanizirati čovjeka.
Najpoznatiji hrvatski renesansni filozof Frane Petrić ostao je zapamćen u povijesti filozofije po nastojanju da crkvena filozofija prihvati filozofsku ostavštinu prošlosti, u prvom redu Platonovu. Njegovo glavno djelo, Nova sveopća filozofija, odražava njegov eklektički svjetonazor i sintetizira ponovo otkrivena stara znanja. Upravo ta težnja ka povezivanju znanja zbog koje je prevodio i suvremenicima približavao izgubljena djela tradicionalne filozofije, Petrićev je najveći doprinos.
Ralph Waldo Emerson, esejist, predavač, pjesnik i filozof, jedan je od najutjecajnijih mislilaca 19. stoljeća u Sjedinjenim američkim državama. Njegova knjiga Upravljanje životom u Europi tog vremena predstavljana je kao "zrela filozofija transatlantskog mudraca". U toj zbirci eseja na različite životne teme Emerson poručuje čovjeku da nije žrtva vanjskih okolnosti ili nesretne sudbine, nego da je njegov život u njegovim rukama i da ima slobodu upravljati vlastitim životom kao kapetan brodom.
Svedena na teoretsku znanstvenu disciplinu, današnja filozofija nema previše dodira sa stvarnim životom pa je izgubila svoju izvornu ulogu. Za razliku od nje, učenja tradicionalnih filozofskih škola pružala su čovjeku odgovore na temeljna ljudska pitanja, podučavala ga kako se upoznati s vlastitom prirodom i ovladati njome te kako ostvarivati suživot s drugim ljudima. Njihova je živa filozofija poticala ono najplemenitije u čovjeku, nekada i danas, stoga je bezvremena i nadasve korisna.
Paracelzus, slavni renesansni liječnik, bio je jedan od najvećih erudita svog vremena čija djela odražavaju duboka znanja o svemiru, prirodi i čovjeku. Nastavljajući učenja mnogih filozofa i mistika, Priroda je za njega veliki živi organizam, makrokozmos, od kojeg je čovjek, mikrokozmos, nedjeljiv. Isti principi i energije djeluju u Prirodi i u čovjeku. On spoznaje nevidljive veze između makro i mikrokozmosa te ih koristi za čudesna izlječenja. Svojim će stavovima uzdrmati srednjovjekovne poglede i utjecati na formiranje novog svjetonazora.
U svijetu kojim vladaju znanstveni duh i razum čini se da nema mjesta za "dušu". Pojam duše iščezava iz znanstvenog diskursa u korist pojma "ja". Čovjek usredotočen na "ja" i "sebe" orijentiran je na izvanjsko i površno čime se udaljava od svoje biti koja je duhovne prirode. Okrećući se svojoj nutrini, ne gubi se u perifernom već uviđa svrhu i smisao svega, povezuje se s ritmom života i doživljava nutarnju puninu. Usmjerenost na dušu očovječuje ljudsko biće i zato je važno vratiti pojam duše u prirodoznanstvenu sliku svijeta.