Moral mora biti mjera zdravlja. Ako vam je pogled uprt u vječnost, vaša inteligencija će se razvijati, i vaše misli i djela imat će ljepotu nemjerljivu ni sa kakvim znanjem ni bogatstvima drugih.
Na životnu filozofiju Ralpha Walda Emersona (1803. – 1882.), poznatog američkog filozofa, esejista i teologa, značajno su utjecale neoplatonističke, hinduističke i Kantove ideje. Autor je mnogobrojnih eseja i knjiga o govoru, jeziku, sudbini, ljepoti, kulturi, prirodi, ljubavi, društvu, osamljenosti…
Knjiga Upravljanje životom, sastavljena od Emersonovih predavanja održanih širom SAD-a u 19. stoljeću, i danas je aktualna. Emerson nas podučava da ljepotu tražimo u onome što je oku nevidljivo, da je istina jedna i univerzalna za sve, da bez volje, rada, discipline i hrabrog srca nema razvoja čovjeka. Također, Emerson hrabri čovjeka da nije žrtva vanjskih okolnosti ili nesretne sudbine, već da je njegov život u njegovim vlastitim rukama, te da budućnost ovisi o njegovim sadašnjim djelima. Smatra da svatko ima slobodu sam birati svoj put, upravljati svojim životom kao kapetan brodom. Slavi “običnog čovjeka” koji pronalazi svoju svrhu radeći ono što najbolje zna i za što je po prirodi nadaren, za razliku od “otmjenog čovjeka”, “intelektualca”, koji se u potrazi za priznanjima i vanjskim odlikovanjima raspršuje na sve strane, a pritom često gubi ono najvažnije.
Iako je često bio neshvaćen u onodobnom znanstvenom i religijskom kontekstu, imao je duboko uvjerenje u ispravnost svojih stavova i način života te je ustrajao na svom putu, vjerujući u rad za opće dobro, kao i da će čista, neiskrivljena istina o smislu života uvijek naći put do čovjeka koji je traži.
Princip koji prožima čitavu prirodu i koji obično zovemo Sudbinom, postavlja se pred nas kao ograničenje. Sve što nas ograničava zovemo Sudbinom. Ako smo mi grubi barbari, i sudbina poprima grube i strašne oblike. Kako se mi uljuđujemo, i prepreke ispred nas postaju profinjenije.
Na kraju svega, visoko iznad naših mišljenja, u svijetu morala, pojavljuje se Sudbina kao branitelj, izjednačujući velike, podižući male, tražeći pravdu od čovjeka, i udarajući, ranije ili kasnije, ako nije po pravdi rađeno. Što je korisno, trajat će; što je škodljivo, propast će.
I slobodno se može reći da čovjek nije zapravo spoznao istinu, sve dok istina nije tako utjecala na njega da bi bio spreman pretrpjeti za nju najgore mučeništvo.
Sudbina, to su uzroci u koje se nije prodrlo. Voda guta lađu i mornara kao česticu prašine. Ali, naučite plivati, držite krmu svoje barke, i ona će sjeći val koji ju je prije davio, i val će nju nositi kao pjenu. Hladnoća ne vodi računa o čovjeku; bode nas ledenim iglama, i smrzavamo se kao kapljice rose. Ali naučite li klizati, led će vam dati graciozno, harmonično i poetično kretanje.
Svi ljudi, koji su uspijevali u životu, slagali su se u jednoj stvari: bili su kauzalisti. Vjerovali su da stvari ne dolaze po sreći, nego po zakonu; da nema slabih ni napuklih karika u lancu koji povezuje početak i kraj stvari.
Ništa nije ispod vašeg dostojanstva, samo ako se nalazi na vašem životnom putu; a ništa nije toliko veliko, ni vrijedno, ako je izvan toga puta.
Potreba je div koji neprestano raste, a za čije tijelo ogrtač imanja nikad nije dovoljno širok.
Prema filozofiji čovjek je biće koje se sastoji od nekoliko razina, nema ničega u svijetu što se ne ponavlja u njegovom tijelu, pošto je njegovo tijelo vrsta minijature ili zbira svijeta: a zatim, da nema ničega u njegovom tijelu što se, kao u nekoj nebeskoj sferi, ne ponavlja i u njegovom duhu; najzad, da ničega nema u njegovoj misli, što se ne ponavlja u jednoj višoj sferi, u njegovoj moralnoj svijesti.
Prava štednja i dobitak je u tome da uvijek trošimo na više ciljeve, da novac ulažemo sa sve strožom škrtošću, kako bismo mogli trošiti na duhovna stvaranja, a ne na umnožavanje životinjske egzistencije. Ne bogati se čovjek ako ponovo preživljava stara iskustva životinjskih osjećaja, nego ako pomoću novih snaga i uzdignutih uživanja vidi sebe, kroz aktualno iskustvo višeg, jednog dobra, na putu ka najvišem.
Kod kuće treba ostaviti svoje sklonosti prije nego što izađemo na ulicu, a s ljudima se sastajati na širokom polju dobrih namjera i zdravog razuma.
Nesposobnost da se poboljšavamo treba smatrati kao jedinu smrtnu bolest.
Tko kod kuće ne ispunjava svoju ulogu, ne može je ispuniti ni u tuđini. On putuje da bi svoju beznačajnost sakrio u gomili. Ne mislite valjda da ćete tamo naći nešto što kod kuće niste vidjeli? Bit svih zemalja i ljudi je ista.
Što je istina negdje, istina je svugdje. I neka putnik ode kud god hoće, naći će samo onoliko ljepote i vrijednosti koliko ih sam sa sobom nosi.
Čovjeku koji radi, mraz ništa ne predstavlja, jer će mu se samo obrazi zarumenjeti od njega; a kišu i vjetar zaboravlja čim se vrati kući. Naučimo se živjeti skromno, odijevajmo se jednostavno, i odmarajmo se na tvrdom. Najobičnija navika pobjeđivanja lakomosti povlači dobre posljedice koje nije lako procijeniti.
Svakodnevno patim jer ljudima nedostaje osjećaj za ljepotu. Ne znaju za draž kojom se može uljepšati svaki trenutak i svaka stvar, za draž lijepog ponašanja, samosvladavanja, dobrote. Mirnoća i radost znaci su po kojima se prepoznaje otmjen čovjek…
Duh, koji oživljava Prirodu, isto je tako značajno izražen u oblicima, pokretima i gestama živih stvorenja, kao i u najvišem svom izrazu, u artikuliranom govoru. Taj nijemi i suptilni jezik, to su maniri; ne što, nego kako? Život je izraz. Statua nema jezika, i ne treba joj. Dobrim slikama ne treba deklamacija. Priroda kaže svoju tajnu jednom. Da, a u čovjeku je kazuje neprekidno, oblikom, držanjem, gestama, izrazom crta, licem i dijelovima lica, i cjelokupnim svojim djelovanjem. Izvanjsko čovjekovo držanje, kako proizlazi iz kombinacije njegove prirode s njegovom voljom, nazivamo njegovim manirima. A što je to drugo ako ne misao koja ulazi u ruke i u noge, koja nadzire pokrete tijela, govor i ponašanje.
Koliki val života i misli se izljeva iz duše u dušu kroz oči! Pogled je prirodna magija. Misteriozna razmjena, uspostavljena kroz prostor između dva do tad potpuno strana bića, izaziva sve snage divljenja. Komunikacija pogledom u većini slučajeva ne podliježe kontroli volje. Pogled je tjelesni simbol identiteta cijele prirode. Gledamo u oči da vidimo je li to drugo biće drugo mi; oči neće slagati, nego će istinito priznati kakav se duh iza njih krije.
Među jednostavnim i plemenitim osobama sporazumijevanje je uvijek brzo; upoznaju se na prvi pogled, a pronalaze se na boljem polju nego što su sposobnosti ili vještine koje možda slučajno imaju, naime na polju iskrenosti i pravednosti. Jer, kvalitetu prijateljstva i karaktera ne čine talenti i genijalnost koje čovjek ima, nego način na koji se odnosi prema njima.
Kultura vraća čovjeku ravnotežu, postavlja ga među one koji su mu ravni i bolji od njega, oživljava ugodan osjećaj simpatije i upozorava ga na opasnosti samoće i zatvaranja u sebe.
Zaboravite svoje knjige i tradicije, i držite se ubuduće svog moralnog osjećaja. Ono što se označava riječima “moralno” i “duhovno”, to je vječna esencija, i ma kakvim iluzijama da ih zatrpavamo, esencija ih, kroz sva stoljeća, neminovno vraća na izvorno njihovo značenje.
“Srce ima argumente koji su razumu nepoznati.” Srce odmah zna je li nešto zdravo ili bolesno…
Trenutak u kojem izgubite vjeru i pođete u smjeru dobiti, poznaje se po zastoju duha, i zatim po postepenom uzmicanju i neizbježnom gubitku zanimanja za druge ljude. I najobičniji ljudi opažaju promjenu na vama, opažaju da vam duh tone, iako vas tapšaju po ramenima i čestitaju vam što ste napredovali u zdravom razumu.
Zašto bih žurio da razriješim sve zagonetke koje mi život postavlja? Uvjeren sam da će Postavljač pitanja, koji mi zadaje tolike probleme, dati i odgovore u određeno vrijeme.
Samo ono što imamo iznutra možemo vidjeti izvana. Ako se ne sretnemo s bogovima, to je zato što bogovi ne stanuju u nama (…) Samo je onaj besmrtan zapravo za koga su sve stvari besmrtne. Negdje sam čitao: da nitko nije savršen dokle god je ma tko nesavršen, i da ničija sreća ne može postojati kraj nesreće drugih ljudi.
Čovjek, čije su se oči prikovale ne za kvalitetu njegova djela, nego za nagradu, mali je, i to skoro u istoj onoj mjeri mali bilo da je nagrada u novcu, položaju ili slavi. Velik je onaj koji zna da od nagrade ne može pobjeći, jer se on sam pretvara u svoje djelo i uzima njegovu prirodu, i jer djelo donosi plod kao i svako drvo.
…čovjek može odbaciti sve opomene svojih iskonskih instinkata, ako ga vodi jedan dublji instinkt. Može naučiti nevolju s dobrodošlicom dočekivati, da je neprilika blagodat za velikog čovjeka, da u skromnosti leži veličina. (…) Ako ga vrijeđaju, ne mari; njegova je stvar da druge ne vrijeđa.
Čovjek je načinjen od istih atoma od kojih i svijet, i dijeli s njim iste utiske, predispozicije i sudbine. Ako mu je duh rasvijetljen, ako mu je srce čisto, on se s radošću predaje uzvišenoj zapovijedi, i radi svjesno ono što kamenje radi po svojoj strukturi.
Čast i sreća postoje za onoga tko je uvijek svjestan bliskosti veličine, tko se uvijek osjeća kao u prisustvu uzvišenih stvari.
Glavna naša potreba u životu jeste imati nekoga tko će utjecati na nas da radimo ono što možemo. U tome leži prijateljska usluga. S prijateljem nam je lako doći do veličine. Ima u njemu jedna uzvišena moć koja pokreće sve naše vrline. Kako široko otvara on vrata života pred nama! Kakva pitanja mu postavljamo! Kako jedno drugo razumijemo! I kako malo riječi nam je potrebno! To je jedino stvarno društvo.
Tajna kulture je znati da se jedan mali broj uzvišenih ideja neprestano pojavljuje, u sirotinji najneznatnije seoske kućice kao i u metežu života glavnoga grada, i da samo njih ne treba gubiti iz vida; oslobodi se svih lažnih odnosa, imaj hrabrosti biti ono što jesi, ljubi jednostavno i lijepo, budi neovisan i budi od srca prijatelj – to je bit; to, i želja da služimo, da nešto doprinesemo sreći čitavog čovječanstva.
Autor: Ralph Waldo Emerson
Priredila: Sanja Ćupić
