Kada očima znanosti, kroz teleskop i mikroskop, promatramo svemir, to je svemir planeta, zvijezda i galaksija, ali i molekula, atoma i elementarnih čestica, istovremeno beskonačno velik i beskonačno malen. Vidimo ogromnu gradaciju veličina. To je svemir veličanstvenog i zadivljujućeg reda, a istovremeno svemir u pokretu i, bez obzira na sva nesuglasja i proturječnosti, sve se uklapa u univerzalnu shemu tog reda. Sve teži zauzeti fiksnu orbitu, teži stabilnom redu.
Mnogi moderni astronomi smatraju ovaj svemir beživotnim, osim otoka života na ovom i možda na nekoliko drugih planeta. Ali prema drevnom gledištu koje iznosim, to je svemir života. Iako se manifestira u različitim stupnjevima, život je posvuda prisutan, čak i u najmanjoj čestici, a materija je njegov prijenosnik ili medij. Budući da se ne može tražiti materijalni dokaz postojanja nematerijalne stvarnosti, kao što se ne može tražiti ni dokaz takozvane geometrije prostora, gledište o esencijalnoj autonomnosti života koje sam upravo iznio treba smatrati hipotezom koja se to više potvrđuje što je više razmatrate u odnosu na vlastito iskustvo.
Ako život nije tek puka prolazna pojava na materiji, osuđena da se poput šumskog požara sama iscrpi, nego je sadržan u svakoj čestici, onda je to svemir evolucije. Znamo da život u svakom obliku ima izvanrednu kvalitetu ne samo da raste, razmnožava se i prilagođava, nego i da iz naizgled neiscrpnog izvora stvara nove vrste, nove mogućnosti, nove načine i metode djelovanja. On se uzdiže.
Život znači svijest, sposobnost reagiranja, opažanja, uvida, a iz svijesti proizlazi inteligencija. Tu inteligenciju vidimo u aktivnosti prirode, ali njezino nesputano djelovanje vidimo i u čovjeku koji, barem prema vlastitoj procjeni, trenutno predstavlja vrhunac evolucijskog napretka. No, je li to vrhunac ili postoje i veće visine koje tek treba dosegnuti? Budućnost će pokazati.
Život je posvuda prisutan, čak i u najmanjoj čestici, a materija je njegov prijenosnik ili medij.
Inteligencija kakvu nalazimo kod čovjeka ima sposobnost razmišljanja i mašte, kao i određenih osjećaja koje vjerojatno ni jedna životinja ne doživljava. Zbog toga čovjek misli da je odvojen od ostatka života, odvojen od prirode. Njegova inteligencija ili bolje rečeno svijest uspjela se odvojiti od životnih procesa i promatrati ih s neke povišene točke gledišta. Ptice, životinje pa čak i kukci također imaju inteligenciju, ali to je inteligencija prirode. Ono što oni rade – grade gnijezda, migriraju itd. – nisu oni sami osmislili. Kako god to objasnili, priroda pokazuje izvanrednu domišljatost. Ljudsko tijelo i mozak njezina su djela, a ne naša kreacija. Čovjek nije izumio ni jedan mehanizam, a da ga priroda nije nadmašila nevjerojatnom profinjenošću izvedbe i suptilnošću. Budući da čovjek posjeduje inteligenciju koja je slobodna, on se smatra odvojenim. Međutim, ta je odvojenost iluzija, osim kada je riječ o odvojenosti oblika.
U Prirodi postoji princip koji predstavlja apsolutno jedinstvo i integraciju, pol suprotan materiji.
Odmaknimo se od čovjekovih predodžbi stvarnosti. Život razvija individualnosti, svaku sa svojim vlastitim obrascem; kroz svaki takav obrazac život teče kao pojedinačni tok. Ali kada razmišljamo o životu, uza sve različitosti i ograničenja materije, možemo ga zamišljati jedino kao jedinstvo, homogenu cjelinu. Zamislite beskrajan ocean života sastavljen od različitih oblika i struktura bačenih u olujne valove. Okrenite sliku tako da ocean bude gore, poput izvora, a oblici i strukture dolje. Neka ocean predstavlja potencijale i izvor energije koju vidimo u prirodi, a oblici, koji su također voda oceana, predstavljaju život koji teče kroz njih očitujući svoje moći. Ta bi slika odgovarala onome što nalazimo u prirodi. U temelju evolucije je izvor energije za koji se čini da se stalno uzdiže do uvijek novih razina. To nas je dovelo do našeg sadašnjeg položaja iz kojeg promatramo prošlost. Takav golemi uspon ne može biti posljedica djelovanja okoline niti puke prilagodbe.
To nije samo svemir života kakvog vidimo manifestiranog u materiji, to je svemir evoluirajuće svijesti koja se širi u golemom rasponu od najjednostavnijih oblika života do najvećih genija. Nema ograničenja djelovanju slobodne svijesti, onome što ona može stvoriti i onome što može iskusiti. Za svijest je važno ono što nazivamo vrijednostima, a te vrijednosti sažete su u istinu koja obuhvaća sve zakone: ljepotu, uključujući sve oblike ljepote, dobrotu, manifestiranu u djelima, i ljubav. No, svaka od tih vrijednosti svijet je za sebe.
Kada čovjek spozna sebe kao dio univerzalnog Duha, postat će jedno sa svemirom kao oslobođena duša, izlijevajući svoju energiju u njega na dobrobit svih živih bića i svjesnim jedinstvom s njime činiti sav život malo boljim.
Svaka vrijednost, sve što je važno za ljudsku svijest, može se povezati sa stapanjem u svijesti i stvaranjem harmonije. Jednostavno rečeno, to je svijest dinamičkog jedinstva, jedinstva u različitosti. U prirodi postoji princip koji predstavlja apsolutno jedinstvo i integraciju, pol suprotan materiji. Sva energija i život, koji je također energija, mogu se zamisliti kako teku iz tog izvora. Taj princip prisutan je i u čovjeku. To je Duh u čovjeku, a čovjek je sposoban postati njegov medij. Kada tako čini, on postaje duhovna inteligencija, što znači inteligencija slobodna od podložnosti ograničenjima materije, koja ima pristup svijetu vrijednosti, baš kao što gromobran ima pristup munjama na nebu. Takva inteligencija stvara u skladu sa zakonom vlastitog bića, zakonom Duha, zakonom jedinstva. To je djelovanje koje razvija jedinstvo.
Sve dok inteligencija nije potpuno probuđena, već je ljudska svijest podložna zakonima mehanike, čovjek je u neznanju. Svoj razum koristi za zadovoljenje osjetilnih želja, a ne samo golih potreba. Tada dolazi u sukob sa svemirom. Odnos između čovjeka i svemira je odnos uzajamnih reakcija koje se mogu nazvati i karmom. Ali kada čovjek shvati odnos koji leži u jedinstvu Duha koji boravi u nutrini, taj odnos postaje harmoničan i manifestira vrijednosti jedinstva. Tada čovjek postaje suradnik prirode, a njegova slobodna volja postaje sila koja pomaže evoluciji. On postaje poput Boga, savršen u vrlini, znanju i djelovanju. Snagama oslobođenima iz sebe, odnosno iz duhovnog središta u sebi, on pomaže svima drugima.
Oslobođena duša je poput leće koja prelama svjetlost Duha u vlastiti individualni spektar. Svemir nije definiran ni statičnim vanjskim okvirom ni mnoštvom besmislenih pokreta. Prema drevnim gledištima temeljenim na dubokom razumijevanju, svemir je složen kao i sam čovjek i ima onoliko razina koliko i ljudska svijest, poput makrokozmosa u odnosu na mikrokozmos. Čovjek ne poznaje svoju povezanost s njim.
Budući da su svi ljudi utjelovljenja jednoga Duha, koji se očituje kao život u slobodi, a ne kao život ograničen materijom, svi su međusobno povezani nevidljivom vezom koja ih suptilno spaja. Zapravo, budući da je sva priroda živa, sve su stvari tako povezane i u svojoj biti tvore jedinstvo.
Evolucija svake stvari, svake individualnosti, odvija se kroz sustav njezinih međusobnih odnosa s drugima, a i sam taj sustav je u evoluciji. Cijeli proces je usklađeno kretanje koje se razvija u simfonijski sklad, u kojem će svaka nota imati svoju maksimalnu vrijednost u odnosu na ostale.
Međutim, još uvijek smo u fazi u kojoj svatko pronalazi svoju pravu notu ili akord, svoju urođenu kvalitetu i talent. Putem pokušaja i pogrešaka učimo svirati te note, note svog najdubljeg bića, kojima ćemo u budućnosti moći stvarati glazbu.
Sva Priroda je živa, sve stvari su povezane i u svojoj biti tvore jedinstvo.
Kada čovjek spozna sebe kao dio univerzalnog Duha, postat će jedno sa svemirom kao oslobođena duša, izlijevajući svoju energiju u njega na dobrobit svih živih bića i svjesnim jedinstvom s njime činiti sav život malo boljim.
Autor: Nilakanta Sri Ram
S engleskog prevela: Ivančica Krivdić
