Odrastao za teže stvari nego što je trijumf. ~ William Butler Yeats
Razmatrajući povijest zapadne civilizacije, susrest ćemo se s mnoštvom zanimljivih pojava na njenoj pozornici: državnika, vojskovođa, vladara. Dobri ili loši, znani ili manje poznati, imaju jednu zajedničku osobinu: svi su nosili teško breme vlasti. Ipak, Julijanov život privlači pozornost poradi nesvakidašnje sudbine. Možda nije najveći, iako je među najvećima; svakako nije najpoznatiji, premda je ostavio snažan i neizbrisiv trag. Nikako nije bio najsretniji, jer kao da se rodio za teže stvari nego što je sretan život kakvim ga zamišljamo danas.
Tko je bio Julijan?
Godine 337., Konstancije II., jedan od trojice sinova Konstantina Velikog, ubio je u Carigradu većinu muških članova Julijanove obitelji ostavivši na životu samo dva djeteta, šestogodišnjeg Julijana i njegova dvanaestogodišnjeg brata Gala. Iako ih je poštedio, i dalje ih je doživljavao kao buduću prijetnju zbog njihove krvne povezanosti s generacijama prethodnih vladara. Plašeći se za sigurnost svog trona, Konstancije ih je poslao u izolaciju i dao odgajati u strogom kršćanskom duhu. Uz post i molitvu, živjeli su skoro pustinjačkim životom. Cilj je bio spriječiti ih i da pomisle na osvetu ili preuzimanje vlasti. Iako odgajan u kršćanskom duhu, Julijan se ipak susreo s tradicionalnom vjerom svojih djedova, zahvaljujući odgajatelju Mardoniju koji ga je potajno upoznao s djelima helenskih klasika. Posebno je štovao Platonovu filozofiju i Homerov književni opus. Poznato je da je u Nikomediji slušao tada najglasovitijeg retora Libanija. U Efezu, Jamblihov učenik Maxim uputio je Julijana u učenje neoplatonske aleksandrijske filozofske škole.
Otkad se kršćanstvo proširilo u sve velike gradove Istočnog Rimskog Carstva, Atena je ponovo postala središtem tadašnje znanosti i govorništva. Tamo je svoje mjesto našao i Julijan. Bio je uveden u Eleuzinske misterije, kao i u misterije boga Mitre, u to vrijeme snažnog kulta, naročito omiljenog među plemstvom i rimskim vojnicima.
Kada su germanska plemena naglo provalila granice Carstva na području Belgije, Gornje i Donje Germanije te istočne obale Rajne, dok su provincije proklinjale kukavičkog cara Konstancija jer ništa nije poduzimao, dolazilo je Julijanovo vrijeme.
Prijatelju Oribasiju pisao je o snu u kojem je usnio dva stabla srasla u korijenu, jedno veliko i jedno malo. Veliko je oborila oluja, dok je malo naglo probujalo…
Konstancije II. ga na nagovor svoje žene Euzebije, iskreno naklonjene Julijanu, imenuje cezarom i povjerava mu upravu nad Galskom prefekturom, odnosno, daje mu titulu cezara Zapadnog Carstva.
Ta ”milost” bit će nešto jasnija ako uzmemo u obzir da je Julijan imao samo dvadeset i četiri godine i bio bez ikakvog iskustva u ratovanju i zapovijedanju. Okružen mnoštvom carevih doušnika, uz samo formalna ovlaštenja, dano mu je zapovijedati desetkovanom vojskom, obeshrabrenom, koja je dugo vremena bila bez plaće i drhtala je i na sam spomen barbara.
Odjenuvši purpur, Julijan je prošaptao Homerove stihove koji tu boju vezuju uz pojam smrti. No, ozbiljno shvaćajući svoje dužnosti, brzo je stekao povjerenje građana i vojske, a poslije i strahopoštovanje neprijatelja zbog hrabrosti i ustrajnosti. Uvijek u prvim redovima, koristeći se urođenim darom za vladanje, uspio je ostvariti naizgled nemoguće. S malom, ali odabranom vojskom od trinaest tisuća vojnika, pobijedio je prvo vojsku Alemana kod Strassburga s trideset pet tisuća ljudi, zatim Franke i salijske Franke i Kamave koje je odbacio preko Rajne. U isto vrijeme utvrdio je granice i podigao nove gradove, oživio promet i trgovinu, smanjio poreze i posvetio osobitu pozornost sudstvu. Ispravio je mnoge nepravde boreći se protiv pljačkaške administracije.
U jednom je pismu napisao: Zar je moguće da jedan učenik Platona i Aristotela djeluje drugačije nego što sam ja učinio? Zar sam mogao napustiti nesretne podanike, povjerene mojoj brizi? Zar nisam bio pozvan da ih branim od stalnih zlouporaba tih okrutnih lopuža? Kada neki tribun napusti svoje mjesto, biva kažnjen smrću i lišen počasti pri sahrani; s kakvim pravom bih mogao izreći njegovu osudu ako u času opasnosti ja sam zanemarujem mnogo svetiju i značajniju dužnost? Bogovi su me postavili na tako visoki položaj; njihovo proviđenje će me štititi i podržavati. I ako budem osuđen na patnju – tješit ću se svjedočanstvom čiste i ispravne savjesti (Epistolae, XVII).
Julijan nam je u nasljeđe ostavio svoj malo poznati san. Sanjao je rimskog orla, simbol duha koji oplemenjuje materiju, kako leti iz Rima i odlazi u najviše planine svijeta, i da će se jednog dana opet vratiti.
Grčki retoričar Libanije u govoru povodom njegove smrti napisao je: Umro je najbolji čovjek, onaj koji je žudio za savršenim životom. S njim je umrla i čast dobrih ljudi; i evo kako se razmahuju drske bande zlih i razuzdanih… Umro je on koji je obnovio svete zakone, postavio lijepo umjesto ružnog, oživio naše hramove, uzdigao oltare, ujedinio legije svećenika prethodno skrite među sjenkama, uzdigao slomljene statue… Umro je nakon što je učinio da tek osjetimo dobro kakvo je mogao učiniti svijetu, nemajući vremena da nas zasiti. Bio je za nas poput ptice Feniks, leteći nad svim zemljama, ali se nije zadržavao ni na poljima, ni u hramovima, tako da ga ljudi nisu mogli vidjeti doli nejasno. I sad, ta sreća koju nam je pružao, kao da je odletjela, ne podnoseći da se ovdje ukorijeni jer, kako mislim, zlo je nadoknadilo svoj poraz ponovno nadvladavši dobro. Bilo bi za nas puno bolje da smo nastavili živjeti u ovoj tami, ne spoznavši harmoniju koja se oslobađala iz njegova suverenstva, umjesto što smo nakon svijetlog bljeska njegova života – ponovno pali u prethodnu tamu…
Šest godina njegove uprave bile su pravi blagoslov za Galiju.
U isto vrijeme Konstancije, nimalo oduševljen Julijanovim uspjesima i njegovom omiljenošću u Carstvu, stavio ga je pred nemoguć zadatak. Sa samo četiri legije trebao je otići na granice Perzije, gdje je sa silnom vojskom prijetio perzijski kralj Sapor. Konstancije se nadao da će Julijan ili doživjeti poraz protiv Perzijanaca, ili će se vojska pred takvom zadaćom pobuniti i smijeniti ga. Međutim, vojska proglašava Julijana carem. On to nevoljko prihvaća, jednako kao i kad mu je bila ponuđena dužnost cezara, rekavši da je to učinio tek nakon što mu se u snu ukazao “genij” zaštitnik Carstva i obratio riječima: Već po drugi put kucam na tvoja vrata, a ti me odbijaš. Odbiješ li me opet, nećeš me više vidjeti. Uostalom, neću dugo boraviti uz tebe.
Građanski rat izbjegnut je smrću Konstancija II. 361. godine, a iste godine 11. prosinca Senat, dvor, ministri, vojska i građani listom priznaju Julijana za cara.
Po stupanju na prijestolje, Julijan je objavio opću vjersku toleranciju i proveo brojne reforme: Od sada svako može bez straha ispovijedati vjeru koja mu se bolje sviđa. Nitko ga u tome neće smetati, no prestanite se već jednom svađati i živite u miru, jer znajte da se bolesti tjelesne daju liječiti operacijom, ali se bolesti duševne, krivi nazori o naravi božjoj, ne daju liječiti ni željezom ni ognjem.
Pisao je nadahnut grčkim klasicima, a grčki mu je bio materinski jezik. Među poznatijim Julijanovim spisima je Himna kralju Heliju, gdje iznosi teološke doktrine, pretežno preuzete od neoplatoničara. U spisu Protiv Galilejaca vodi polemiku s tadašnjim kršćanima. Autor je i satiričnog spisa Cezari, a sačuvano je i njegovih osam govora (uključujući himne i panegirike), pet epigrama te mnoštvo pisama.
Njegov lik obradili su Dmitrij Sergejevič Merežkovski u romanu Smrt Bogova: Julijan Otpadnik i Henrik Ibsen u drami Car i Galilejac.
Cijeli Julijanov život bio je obilježen tragedijama, počevši od teške sudbine već u ranom djetinjstvu do stigme ”Apostata” (otpadnik) po čemu je ostao zapamćen u povijesti. Bio je vladar, vrhovni svećenik (pontifex maximus), zakonodavac, sudac, ekonomski reformator, vojskovođa, ali i obični legionar. Odbio je niz povlastica koje se nude caru, između ostalog titulu Dominus, čime se stavio na razinu običnog građanina. Istovremeno, bio je jasan i vidljiv primjer visokih moralnih vrijednosti koje je u životu slijedio.
Crtice iz njegova života svjedoče o iznimnom karakteru. Sposoban da istovremeno prati tri odvojena toka misli, često je tijekom audijencija slušao sugovornika i istovremeno pisao i izdavao naredbe. U satiričkom spisu Misopogon (“Bradomrzac”, satirički naziv jer je ismijavan zbog brade koju je nosio po uzoru na grčke filozofe), javno obješenom na vrata palače kako bi ga svi mogli pročitati, Julijan se obraća građanima Antiohije i odgovara im na njihove pogrde i ruganja kojim su dočekali njegove reforme. Tako čini “nešto najnevjerojatnije što je ikad učinio neki rimski imperator”1. Umjesto uobičajenih kaznenih mjera, on se obraća razumu građana, umjesto lakog mača daruje im teške riječi, ne bez odjeka jer se građani Antiohije poslije kaju i mole ga za oprost.
Julijana je za vrijeme perzijske vojne kampanje izdao jedini preostali bliski rođak. Kao potpora u bitci, Prokopije je s vojskom trebao doći u dogovoreno vrijeme, ali je odustao priželjkujući Julijanovu smrt kako bi se domogao vlasti. Povijest ga je upamtila kao izdajnika i pobunjenika, zbog čega je naposljetku bio pogubljen.
Julijan pak, kada mu je dojavljeno da su na jednom mjestu njegovi vojnici u stisci, uzeo je mač i pojurio u pomoć ne stigavši na sebe staviti oklop. Neprijatelj je odbijen, no jedna ga je strijela smrtno ranila. Nakon što su ga vojnici na štitu vratili u šator i on došao k svijesti, ponovno je želio krenuti u bitku. Savladan slabošću, iskrvario je posvećujući posljednje trenutke filozofiji, razgovarajući s najbližim prijateljima Maximom i Priscom o besmrtnosti duše, kao što je to nekoć učinio Sokrat.
1 G. Downey, Julian the Apostate at Antioch, Church History, VIII, 1959.
Autor: Boris Kučalo
