Godine 1826. sedamnaestogodišnji Felix Mendelssohn pročitao je Shakespearovu komediju San Ivanjske noći i odmah potom napisao istoimenu skladbu u formi koncertne uvertire. George Grove, poznati glazbeni pisac toga vremena, opisao je uvertiru kao “najveće čudo rane zrelosti koje je svijet glazbe ikada doživio”.
Premijera uvertire izvedena je ubrzo nakon toga, 20. veljače 1827. godine u pruskom gradu Stettinu (Szczecin u današnjoj Poljskoj). Mendelssohn je upravo bio napunio osamnaest godina. Da bi stigao na koncert, na kojem se po prvi put predstavio javnosti, putovao je po snježnoj mećavi sto trideset kilometara.
Po narudžbi pruskog kralja Friedricha Wilhelma IV., šesnaest godina nakon uvertire i samo nekoliko godina prije smrti, Mendelssohn je skladao programsku glazbu za cijelu komediju. Kao međuigru između četvrtog i petog čina napisao je svima nam poznatu Svadbenu koračnicu.
U Shakespearovo doba, vrijeme oko Ivanjske noći (23. lipanj) bilo je ispunjeno velikim slavljima. Prema starim običajima, ljudi su slavili plodnost povezanu sa žetvom, a istovremeno je to bilo vrijeme udvaranja i vjenčanja. Upravo vjenčanje atenskog kralja Tezeja i Hipolite čini okvirnu priču Sna Ivanjske noći u kojoj se prepliću i nesvakidašnje dogodovštine četvero zaljubljenih mladih.
Ivanjska noć je noć ljetnog solsticija, a korijeni slavlja sežu daleko u prošlost. Možda upravo to ovoj priči daje čarobni dodir: u događaje se upliću vile i vilenjaci koji zapetljavaju sudbine naših junaka. U Mendelssohnovoj se uvertiri, odmah nakon početnih akorda, mogu čuti sitni koraci šumskih vila – osluhnite!
U 20. stoljeću prema Mendelssohnovoj je glazbi nastao istoimeni balet San Ivanjske noći.
Autor: Nija Androjna
Sa slovenskog preveo: Ivica Slavić
