Orlando di Lasso jedan je od najznačajnijih predstavnika renesansne glazbe i zasigurno najveći predstavnik nizozemske vokalne polifonije. Skladao je samo vokalnu glazbu, ali u svim glazbenim formama koje su se njegovale u 16. stoljeću. Smatra se jednim od najplodnijih i najsvestranijih skladatelja u povijesti glazbe.
Od dvorskog pjevača do priznatog skladatelja
Rođen je između 1530. i 1532. godine u Monsu, u nekadašnjoj Nizozemskoj, današnjoj Belgiji. Vjerojatno mu je izvorno ime bilo Roland de Lassus ili Roland de Latre, no sam je davao prednost talijanskom obliku svog imena pod kojim je poznat u svijetu glazbe. Kao dječak je pjevao u zboru crkve Sv. Nikole u Monsu gdje je bio zapažen po vrlo lijepom glasu i muzikalnosti. To je bio razlog zašto ga je 1544. godine vicekralj Sicilije Ferante Gonzanga pozvao na dvor u Mantovu u službu dvorskog pjevača. Sljedećih desetak godina boravi u Palermu, Napulju, Rimu i Milanu na dvorovima mnogih talijanskih velikodostojnika. Za vrijeme svog boravka u Rimu (1553. – 1554.), kao već poznatom i traženom glazbeniku, makar tek dvadesetogodišnjaku, dodijeljeno mu je prestižno mjesto kapelnika u papinskoj crkvi, bazilici Ivana Lateranskog.
Tijekom boravka u Italiji Lasso se susreće s glazbenom kulturom i stvaralaštvom istaknutih predstavnika talijanske renesanse. Upoznaje se s različitim formama talijanske crkvene glazbe, ali isto tako upoznaje i talijansku narodnu glazbu koja nalazi svoj odraz u madrigalima, villanellama i ostalim oblicima talijanske svjetovne glazbe. Stječe bogato iskustvo koje će ostaviti neizbrisiv trag u njegovom kasnijem stvaralaštvu.
Godine 1555. izdaje u Italiji svoju prvu zbirku madrigala, nakon čega se vraća u Nizozemsku i u Antwerpenu samo godinu dana kasnije izdaje svoju prvu zbirku od sedamnaest moteta poznatu kao Knjiga moteta. Iste godine, kao već priznati europski glazbenik, prihvaća poziv bavarskog vojvode Albrechta Velikog u službu na njegov dvor u Münchenu. Tamo će, uz nekoliko putovanja u Italiju i Francusku, ostati sve do smrti 1594. godine.
U Europi tog vremena glazba je u životu ljudi imala veliku ulogu. Pratila je sva važnija društvena zbivanja. Sve institucije, od državnih i crkvenih do gradskih, koje su držale do svog ugleda, nastojale su privući ponajbolje pjevače, svirače i skladatelje. Albrecht Veliki je kao i mnogi drugi vladari glazbi davao važnu ulogu u promicanju dvorskog ugleda i s tim je ciljem pozivao u službu mnoge priznate europske glazbenike. U početku je Lasso bio zaposlen kao tenor pjevač, a 1563. godine preuzima mjesto dvorskog kapelnika. Posao kapelnika je, osim nadzora nad glazbenim odgojem dječaka pjevača i brige oko prijepisa notnog teksta, bio i skladanje. U četrdesetak godina, koliko je boravio na bavarskom dvoru, stvorio je impozantan opus od dvije tisuće kompozicija različitih formi crkvene i svjetovne glazbe. Skladao je glazbu za potrebe liturgijskih obreda i ostale crkvene svečanosti, ali također i za različite svjetovne svetkovine. Zahvaljujući svojim organizacijskim sposobnostima uzdigao je ugled kapele i ona je slovila kao jedna od najvećih i najuglednijih na području Njemačke. Bio je cijenjen ne samo kao službeni skladatelj dvora, nego i kao prijatelj obitelji Albrechta Velikog, što je vidljivo iz sačuvanih pisama između Lassa i vojvodina sina Wilhelma koji je nakon očeve smrti i sam preuzeo titulu vojvode. Postaje poznat i mnogi glazbenici dolaze u München kako bi bili njegovi učenici. Njegov ugled se širio i izvan glazbenih krugova. Godine 1570. car Maksimilijan II. dodjeljuje mu plemstvo, a Papa Grgur XIII. proglašava ga vitezom. Postaje najpoznatiji glazbenik svog vremena.
Po prirodi je bio vesele naravi i mnoga mu djela odišu vedrinom i životnom radošću, gdje se jasno pokazuje Lassov smisao za humor, kao što je to u Super flumina Babylonis, motetu za pet glasova u kojem glasovi zastaju i zamuckuju kao da su pjevači zbunjeni. U posljednjim godinama života zdravlje mu je bilo narušeno što se odrazilo i u izboru stila i formi u kojima je skladao. Većina kompozicija je sada duhovne prirode, a tekstove za svoje motete često uzima iz liturgije. Kako je sam napisao u predgovoru svoje posljednje zbirke moteta, oni sada pružaju dublji užitak umu i uhu.
Nakon smrti postupno pada u zaborav. Tek u 19. stoljeću, kada je ponovno objavljena njegova impresivna zbirka Pokorničkih psalama (Septem psalmi Davidis poenitentiales), oživljava interes za njegovu glazbu. Danas je cijenjen kao jedan od najvećih umjetnika u povijesti glazbe.
Polifoni stil
Višeglasna vokalna glazba doživljava svoj vrhunac u 16. stoljeću, razdoblju kasne renesanse. Glazbom dominira polifoni stil franko-flamanske škole čiji predstavnici većinom djeluju u Burgundiji i Flandriji. No, kao i ostali europski glazbenici onog vremena, mnogi od njih putuju i veći dio života provode u Italiji koja slovi kao europsko središte umjetnosti i kulture. Na talijanskim se dvorovima upoznaju s talijanskom crkvenom i svjetovnom glazbom, a s druge strane svojim pokroviteljima predstavljaju svoja i djela drugih sjevernjačkih majstora koji njeguju polifoni stil. Sve to dovodi do miješanja glazbenih stilova i formi. Lasso uspijeva asimilirati te raznorodne glazbene elemente i zahvaljujući svojoj osebujnosti i iznimnoj kreativnosti stvara vlastiti stil koji svoj najljepši odraz nalazi u polifonoj glazbi.
Karakterističnost polifone glazbe se očituje u višeglasju gdje glasovi nose nekoliko samostalnih melodijskih linija koje se izvode istovremeno i zajedno spajaju u jedinstveno harmonijsko suzvučje. To je razlikuje od homofone harmonije gdje melodijsku liniju najčešće nosi prvi glas, a ostali je glasovi, tvoreći akorde, harmonijski podupiru. U polifoniji su melodijske linije u tolikoj mjeri samostalne da se ritmovi melodija obično ne podudaraju, kadence pojedinih melodija se rijetko odvijaju istovremeno, dok neki glasovi započinju novu melodiju ili opet ponavljaju staru, drugi glasovi još nisu završili prethodnu i tako melodijske linije neprimjetno prelaze jedna u drugu tvoreći harmonijsku cjelinu. Sve to stvara osjećaj fluidnosti i neprekinutog trajanja isprepletenih melodija što ostavlja izuzetan dojam na slušatelja.
U Lassovoj golemoj umjetničkoj ostavštini nalazimo sve karakteristične forme renesansne glazbe 16. stoljeća, veliki broj misa, moteta, psalama, magnificata, himni i ostalih formi crkvene glazbe te različite forme svjetovne glazbe, među kojima na stotine talijanskih madrigala i villanella, francuskih chansona, njemačkih liedera i glazbenih točaka za kazališna djela.
Duhovna glazbena ostavština
Ipak, najveću je slavu Lasso stekao kao skladatelj moteta koji su u 16. stoljeću uz mise bili glavna forma crkvene glazbe. Njegovi su moteti bili visoko cijenjeni zbog svoje ljepote, tehničke savršenosti, često i virtuoznosti. Skladani su za različiti broj glasova, od dva do dvadeset, no najbrojniji su oni za pet glasova. Mnoge je skladao za razne svečane prilike i državničke događaje, no najpoznatiji su njegovi duhovni moteti. Koristio je tekstove iz Biblije i književnih predložaka koji su bili pisani latinskim jezikom ili nacionalnim dijalektima. U svim je svojim djelima, pa tako i u motetima, veliku pažnju posvećivao izražajnosti uglazbljenog teksta. Značenje pojedinih riječi i rečenica dočaravao je prikladnim tonskim pomacima, promjenama u boji glasova ili miješanjem različitih registara. Njegovi moteti pokrivaju širok spektar raspoloženja od uzvišenosti i ozbiljnosti do vesele razigranosti i humora.
Pored već spomenutih moteta skladanih u Antwerpenu, treba spomenuti Patrocinium musices, zbirku od dvadeset jednog moteta iz 1573. godine, te Magnum opus musicum, golemu retrospektivnu zbirku od 516 moteta za dva do dvadeset glasova koju su izdali Lassovi sinovi nakon njegove smrti.
Među duhovnim djelima posebno se ističe njegova postava Pokorničkih psalama. Mnogi je teoretičari glazbe smatraju jednom od najboljih postavki psalama cijele renesanse te vrhuncem polifonije. Kao i u mnogim drugim svojim djelima, tako i ovdje nastoji pojačati izražajnost teksta i tako postići što snažniji emocionalni dojam kod slušatelja.
Svjetovna glazba
Lassova svjetovna glazba obuhvaća sve istaknute forme onog vremena: madrigale, talijanske villanelle i moresche, fracuske chansone i njemački lieder. Tečno je pisao na pet jezika i pri tome se prilagođavao običajnim karakteristikama zemlje na čijem je jeziku pisao. Mnoge su njegove pjesme bile poznate i pjevane diljem Europe. Tekstovi su bili različitih sadržaja, od napitnica i komičnih i satiričnih do pastoralnih i ljubavnih.
Jedna od glavnih formi svjetovne glazbe 16. stoljeća bio je madrigal. Slobodne je građe, bez strofa i pripjeva, a sadržaj je najčešće ljubavni, no može imati i elemente satire ili nositi duhovnu poruku. Karakteriziraju ga virtuoznost, ukrasi, harmonijska sloboda i pojačana izražajnost uglazbljenog teksta. Najčešće se izvodio kao svečana pjesma tijekom javnih svetkovina i ceremonija ili privatno na dvorovima i u bogatijim kućama u cilju poticanja glazbene kulture. Lasso je skladao sto pedeset madrigala, a najpoznatiji su njegovi talijanski madrigali koje je skladao na tekstove Petrarce, Ariosta i Tassa. Pisani su za četiri, pet i šest glasova. Njegovo posljednje djelo, ciklus od dvadeset i jednog madrigala poznat pod nazivom Suze svetog Petra (Lagrime di San Pietro), smatrano je jednim od njegovih najboljih djela.
U svom bogatom i kreativnom životu Lasso je ostavio djela neprocjenjive vrijednosti. Bio je svestran u izboru formi i podjednako uspješan u crkvenoj i svjetovnoj glazbi. Danas se uz Palestrinu smatra najznačajnijim predstavnikom kasne renesanse, a njegov opus predstavlja vrhunac polifone glazbe. Za života je bio najcjenjeniji europski glazbenik, a i danas njegova djela plijene svojom izražajnom glazbenom ljepotom.
Autor: Melanija Rogar
