Harfu mi moju opet donesi,
Pusti me da pjevam nježnu melodiju;
Pusti me da još jednom čujem te zvuke
Prije negoli te svijetle obale dosegnem.
The Old Musician and His Harp, William S. Pitts
Predaje kažu da je harfa instrument koji su bogovi dali čovjeku da ga podsjeća na njegove božanske korijene. Zlatni zvuk harfe glazba je neba, a njene žice Sunčeve zrake uokvirene krilima velikog vilinskog leptira.
Harfa kroz povijest
Najstariji zapisi o harfi potječu iz 4. tisućljeća prije Krista, iz sumerske i egipatske kulture. Harfu, međutim, nalazimo u gotovo svim poznatim kulturama svijeta što govori o njenoj drevnoj povezanosti s čovjekom. Nalazimo je u raznim oblicima i u hramskim prikazima gotovo svih razdoblja. Od 3. tisućljeća prije Krista možemo je pratiti od doline Inda i cijele jugoistočne i južne Azije te dalje, kroz stoljeća, među afričkim narodima, u starom Iranu, Grčkoj i Rimu pa sve do Kavkaza. Zanimljivo je da su starosjedioci Konga, Etiopije i Nigerije do danas zadržali harfu sličnu onoj egipatskoj od prije četiri tisuće godina.
Prve su harfe bile lučnog tipa kod kojeg liniju tijela i vrata tvori luk bez prednjeg stupa, s tri do sedam žica. Isti način izrade, bez prednjeg stupa, imale su i pravokutne harfe, dok je kod okvirnih harfi, karakterističnih za Europu, dodan i stup koji povezuje vrat i rezonator.
Prve okvirne harfe nađene su na prikazu tzv. harfe iz Meggida (današnji Izrael) i u kikladskoj kulturi gdje su u grobovima prikazani likovi sjedećih glazbenika koji sviraju harfe.
U Europi prve materijalne dokaze imamo tek od 8. i 9. stoljeća. Smatra se da europska harfa potječe iz keltske kulture s britanskog otočja.
Od 9. do 12. stoljeća harfa je bila glavno glazbalo barda, kasnije trubadura i drugih putujućih svirača. Bila je cijenjena i na feudalnim dvorovima pa su npr. francuski kraljevi imali najmanje šest svirača harfe u svojim orkestrima.
Od razdoblja renesanse u Europi se koriste tri vrste harfi: obična, dvostruka i keltska harfa. Keltska harfa, koja je autohtona u Irskoj, Walesu i Škotskoj, karakteristična je po svojim metalnim žicama te rezonatoru i vratu koji su izrađeni iz jednog komada drveta, obično vrbe, topole ili johe.
Iz talijanskih zapisa iz 16. stoljeća saznajemo da je u Italiju tada donesena keltska harfa s dva niza žica od kojih je jedan bio ugođen za cijele tonove, a drugi za polutonove. Osim ove vrste u Italiji se u 16. i 17. stoljeću upotrebljavala dvostruka harfa ili arpa doppia.
Veličina i izgled harfe mijenjali su se kroz vrijeme i kroz kulture. Prototip današnje moderne harfe osmislio je u 19. stoljeću Sebastian Erard. Konstruirao je harfu s dvostrukim redom pedala kojima se snižava i povisuje ton i ona se održala do danas.
Ta harfa postaje orkestralni instrument, ravnopravan ostalim solističkim instrumentima u orkestru. Nastaju i prva značajnija djela pisana samo za harfu ili za harfu u duetu s flautom, violinom, violončelom, klarinetom ili rogom.
Zanimljivo je da većina djela pisanih za harfu potječe od samih virtuoza na harfi jer su bolje od većine skladatelja poznavali njen karakter i mogućnosti. Veliki broj tih virtuoza na harfi bio je počašćen nazivom “kraljevski dvorski harfist”.
Francuski skladatelj Hector Berlioz prvi je uvrstio harfu među orkestralne instrumente i u svojoj Fantastičnoj simfoniji napisao dionice za dvije harfe. Istaknuto mjesto dobila je i u baletima Čajkovskog te u simfonijskim slikama i oratorijima Listza, Schumanna i Straussa.
Svoje najznačajnije mjesto harfa pronalazi u operi. Velike europske operne kuće u 19. stoljeću uvode mjesto stalnog harfista u svojim orkestrima i s vremenom povećavaju broj harfi. Skladatelji su harfom dočaravali prirodne elemente kao što su voda, vatra i vjetar te mističnu atmosferu. Kasnije je Richard Wagner u svom ciklusu opera Prsten Nibelunga napisao dionice za osam harfi, a u finalu opere Rajnino zlato ulazak bogova u Valhallu dočarava uz pratnju šest harfi.
U drugoj polovici 20. stoljeća započinje prava renesansa harfe u cijelom svijetu, kako u izradi tako i u izvođenju i skladanju. Otvaraju se škole za harfu u svim većim europskim gradovima i na drugim kontinentima. Danas postoji i Svjetsko udruženje harfista i prijatelja harfe.
Građa i mehanizam
Osnovni dijelovi današnje harfe s dvostrukim redom pedala su: vrat u obliku položenog slova S, kutija za rezonanciju, daska za rezonanciju, pedalijera (podnožje s pedalama), stup koji spaja podnožje s vratom i žice kojih najčešće ima 46 ili 47.
Karakteristika zvuka harfe je rezonancija žica koja određuje njenu zvučnost. Zbog trzaja i rezonancije jedna žica ne daje samo svoj osnovni ton nego stvara i druge alikvotne tonove (tzv. harmonike), dajući tako posebnu boju samom tonu. Njene žice su vrlo meke za trzanje (u odnosu na žice kontrabasa ili nekog drugog žičanog instrumenta). Laganim polaganjem prsta na žicu zaustavlja se daljnje titranje.
Zvučna skala harfe podijeljena je u tri registra: duboki, srednji i visoki registar. Harfa se svira s osam prstiju.
Ugađanje harfe vrlo je osjetljiv posao i zahtijeva, osim iskustva i odličnog sluha, tišinu u prostoru i određenu temperaturu zraka. Naime, žice su osjetljive na temperaturu i vlažnost zraka pa se na primjer pri porastu temperature spušta visina njenih tonova.
Značenje harfe
U drevnim vremenima, harfisti su često bili počasni građani i savjetnici kraljeva. Primjer je drevni Egipat gdje su harfisti bili vrlo ugledne ličnosti pa su zabilježena i njihova imena. Glazba je pratila hramske svečanosti i smatrala se prvenstveno hramskim instrumentom, a sviranje harfe je bilo dio dužnosti svećenika. Često je bila prisutna i na prikazima bogova.
Koristile su se dvije vrste harfi: mala prijenosna (ramena) harfa i velika lučna ili kutna harfa. Mogle su imati od 4 do 22 žice. Najraširenija i najčešća harfa u starom Egiptu bila je ona sa sedam žica.
Sumerani su u svom piktografskom pismu imali čak poseban znak za harfu, a harfist je bilo cijenjeno zanimanje, odmah iza vrhovnog pjevača. U Irskoj su se s harfistima savjetovali prije odlaska u rat i često su vodili vojnike u boj, s harfom i mačem, pjevajući o pobjedi. U srednjovjekovnoj Irskoj i Engleskoj dužniku se mogla zaplijeniti sva imovina osim harfe. Kod Franaka je zakonom bio strogo kažnjen onaj tko bi ozlijedio ruku svirača harfe.
Svi ovi primjeri govore o važnosti harfe i njenoj povezanosti sa svim aspektima života čovjeka. Ona je za njega predstavljala simbol sklada, svjetla, ljepote, poetičnosti i uzvišenosti. Zvuci harfe povezivali su čovjeka s glazbom neba, s harmonijom koja vibrira i donosi sklad u dušu.
Mnoge stare kulture znale su za blagotvorno djelovanje harfe na čovjeka. Svojim mekim srebrnastim tonovima mogla je donijeti sklad, stvoriti red i ugoditi žice čovjeka, ostvarujući tako harmoniju neba i zemlje.
Keltska harfa
Irska mitologija posebno je bogata legendama i simbolima vezanim uz harfu. Tisućama godina govori se o ljepoti harfe i glazbi koja izvire iz njenih žica i povezuje ljude s božanskim.
Jedan od mitova kaže da je Dagda, kralj mitskog božanskog naroda Tuata de Dannan, kojeg su štovali zbog dubokih znanja i mudrosti, posjedovao tri predmeta s magičnim moćima. Jedan od njih bila je harfa Uaithne (harmonija). Bila je izrađena od hrastovine, ukrašena draguljima i proizvodila zvuk samo kada ju je kralj svirao.
Dagda je svojim sviranjem mogao u ljudima izazvati tugu, radost ili duboke, mirne snove. Svirao ju je svojim vojnicima kada su kretali u bitku kako bi zaboravili na strah, a po povratku iz bitke da zaborave svoje rane i tugu zbog izgubljenih suboraca. Zvukom harfe prizivao je također početke godišnjih doba i donosio red. Nosio ju je sa sobom gdje god je išao, a kada bi je pozvao, doletjela bi mu u ruke.
Irske harfe bile su iznimno štovane te su se bogato ukrašavale zlatnim i srebrnim ukrasima i rezbarile pa su bile i neprocjenjivo blago.
Autor: Ariana Deranja