Jedinstven trag u svijetu glazbe ostavila je Milka Trnina, jedna od najvećih opernih umjetnica i sjajna interpretatorica osebujnog dramskog soprana. Ostala je zapamćena usprkos činjenici da zvučni ili video zapisi njenih vrhunskih izvedbi nažalost ne postoje.

No, uz nesporni pjevački i glumački talent koji su mnogi svjetski operni kritičari smatrali neusporedivim, Milka Trnina je prije svega izražavala istinsku ljubav prema životu i umjetnosti, težeći otkrivanju ljepote u svemu oko sebe. Upravo je to u najvećoj mjeri utjecalo na njen izražajni način interpretacije opernih uloga čime je tijekom svoje bogate karijere oduševljavala publiku diljem svijeta.

Jednako kao što se u svojim nastupima beskompromisno trudila dati najbolje od sebe u cilju ostvarivanja dubokog smisla umjetnosti, u privatnom je životu značajan doprinos dala i svojim humanitarnim djelovanjem.

Milka Trnina je rođena 19. prosinca 1863. godine u malom selu nedaleko od Ivanić-Grada, u obitelji mlinara Tone i Franjice Trnine. Odrastala je provodeći najranije djetinjstvo u neposrednom kontaktu s prirodom, u slobodi seoske idile uz rijeku Česmu. Značajnu ulogu u njenom životu imali su njeni ujak i ujna, književnik i publicist Janko Jurković i njegova supruga Laura Jurković, kod kojih se preselila u Zagreb nakon smrti oca. Oni su joj pružili punu podršku i pomoć u školovanju, a kasnije i u glazbenom obrazovanju nakon što je njihova prijateljica, glazbena pedagoginja Ida Wimberger, pukim slučajem na jednom obiteljskom izletu uočila izraziti pjevački talent i muzikalnost tada trinaestogodišnje Milke. Zahvaljujući njenoj poduci, Milka je sa svega šesnaest godina postala koncertna pjevačica Hrvatskog zemaljskog kazališta u Zagrebu.

Kako je odmah zamijećen izvanredan opseg, mekoća i koloratura njena glasa, njen profesionalni put dalje je vodio prema usavršavanju na kazališnoj pozornici. Od 1880. godine školovala se na Bečkom konzervatoriju što je poticao i potpomagao August Šenoa, prijatelj njenog ujaka i veliki zagovornik opstojnosti tadašnje operne scene u Zagrebu. Završivši školovanje kao najbolja u klasi, u opernim je ulogama debitirala 1882. godine u Zagrebu, u ulozi Verdijeve Amelije u Balu pod maskama. Nakon toga postala je operna primadona u Leipzigu, Grazu i Bremenu, gdje je imala stalne angažmane, a do 1905. bila je prvakinja Kraljevske dvorske opere u Münchenu.

Njeni su nastupi ostali zapamćeni u cijelom svijetu, prije svega u brojnim europskim gradovima kao i u Rusiji, a kasnije i u Americi, gdje je u nizu gradova (počevši s Bostonom i Philadelphijom) ostvarila sjajan uspjeh. Bila je priznata kao apsolutna operna zvijezda operne kuće Metropolitan u New Yorku, kamo se desetljećima više puta vraćala na pozive oduševljene publike.

Tijekom svoje impresivne karijere ostvarila je više od šezdeset uloga, nastupila je preko tisuću puta, između ostalog u operama Verdija, Mozarta, Puccinija i Beethovena. Ostala je zapamćena kao jedna od najboljih interpretatorica tragičnih heroina iz opera ­Richarda Wagnera, kojeg je iznimno cijenila. Brojni svjetski kritičari su naglašavali kako njena posebna interpretacija “publici otkriva do tada neviđene ljepote”.

Kao izraziti perfekcionist rado je prihvaćala kritike, ali je pritom imala jasnu sliku svojih mogućnosti. Nikada se nije predavala rutini te ju je tijekom cjelokupnog profesionalnog rada vodila želja za stalnim usavršavanjem. Svoj rad i upornost smatrala je vrijednim zadovoljstva koje je nakon svakog svog nastupa osjećala. Bez obzira na zavidnu tehniku pjevanja i glumački talent, ono što je Milku Trninu posebno izdvajalo je njena neposrednost u izražavanju koju je prepoznala njena publika.

Engleski glazbeni kritičar Herman Klein u svom je djelu Zlatno doba opere iz 1933. godine Milku Trninu opisao riječima: “Trnina je bila najiskrenija i najsavjesnija od svih žena koje sam ikada susreo u umjetničkim krugovima. … Iskrenost i neposrednost njenih kreacija izrastale su na tlu istinoljubivosti do posljednjih granica. Bila je to njena prirođena odlika.”

Međutim, iako je bila svjetski poznata i priznata, Milku Trninu su mnogi prijatelji, poznanici i operni kritičari prije svega opisivali kao jednostavnu i iskrenu osobu.

Istinska umjetnica

Ono po čemu je Trnina bila doista posebna kao interpretatorica, “neusporediva” s ostalim umjetnicima – kako ju je vrlo često ocjenjivala stručna kritika – proizlazilo je iz nečeg dubljeg od same predanosti tehničkoj interpretaciji pjevanja i glume.

Milka Trnina je u svom radu bila zaokupljena značajem i svrhom umjetnosti kao i svime onime što umjetnost treba dati ljudima. Kod pripremanja uloga vodila se potrebom za shvaćanjem simbolizma i ideje cjelokupnog djela, promišljala je o svemu što je autor glazbom i tekstom želio reći. Ulazeći postepeno u ulogu vodila je posebnu brigu o karakteru i ljudskoj prirodi lika, o svim njegovim snagama i slabostima, te o onome što predočava.

Iz ovog je razloga osim Mozarta i Verdija osobito cijenila veličanstvena operna djela Richarda Wagnera mitološke i srednjovjekovne tematike, u kojima su radnju nosile tragične junakinje složenih osobnosti. Tako su suvremenici Milke Trnine, osim njenim interpretacijama Eleonore u Beethovenovom Fideliu, Tosce u Puccinijevoj Tosci, Aide i Leonore u Verdijevim Aidi i Trubaduru, te mnogim drugim opernim ulogama, svjedočili oživljavanju snažnih Wagnerovih junakinja: Else i Ortrud u Lohengrinu, Isolde u Tristanu i Izoldi, Elisabeth u Tannhäuseru, Sente u Ukletom Holandezu, Brunhilde i Sieglinde u tetralogiji Prsten Nibelunga te mnogim drugima.

Pri oslikavanju svojih junakinja, Milka Trnina je na pozornici pokazivala izrazitu sugestivnost kojom je inspirirala i svoje kolege s kojima je nastupala. Isticali su kako je glasu znala dati boju zvuka koja je nepogrešivo odgovarala karakteru lika kojeg je utjelovljavala postižući suptilnim psihološkim osjenčavanjima nevjerojatnu uvjerljivost. Neovisno o tome je li izvanrednom glumom i pjevanjem interpretirala blagu i samozatajnu Elisabeth u Tannhäusseru, drsku i hrabru Brunhildu u Walkürama ili zavodljivu i neodlučnu Kundry u Parsifalu, njeni su likovi ostajali trajno utisnuti u ­svijest publike i kritike diljem svijeta, što svjedoče brojni članci s osvrtima na njene nastupe.

Slapovi Milke Trnine

Svojim je specifičnim stilom izvedbe Milka Trnina pokrenula novi pristup iznošenju uloga Wagnerovih heroina. Naime, u njeno je vrijeme za interpretiranje Wagnerovih likova postojao određeni zadani okvir pjevanja – izgradnjom kolorature glasa čime se prenaglašavala uzvišenost lika. To je zagovarala i tzv. Bayre­uthska škola koju je predvodila Cosima Wagner, udovica Richarda Wagnera. No, Milka Trnina je svojim načinom interpretacije upravo razbijala takve stereotipe opernog pjevanja. Ona je svoje uloge gradila tako da je nastojala shvatiti ideju cijelog djela i važnost lika kojeg je utjelovljavala otkrivajući, osim uzvišenih herojskih, i njihove ljudske karakteristike. Upravo će po ovom posebnom načinu interpretacije ostati trajno zapamćena diljem svijeta.

U jednoj od kritika neposredno nakon londonskog nastupa 1906. godine, dramski i glazbeni kritičar H. T. Parker opisao je Milku Trninu: “Ona je prva glumica i pjevačica koja traži svijest i srca tih Wagnerovih žena onako kako su se otkrivali u muzici i tekstu… Ta njena sposobnost plod je duboke intuicije i izvanredne intelektualnosti odnjegovane živim interesom za izrazima čovjekova duha na svim područjima, a jednako tako i njene duboke čovječnosti”.

Kao umjetnica, još je jednu izvanrednu osobinu Milka Trnina nosila u sebi: trajnu potrebu za istraživanjem, za razvojem i oplemenjivanjem u svom umjetničkom djelovanju. Sama je Bruni Walteru, slavnom dirigentu koji je 1938. godine dirigirao koncertom Zagrebačke filharmonije, a koji ju je iznimno cijenio, izjavila: “Život je vječito gibanje, vječiti pokret, a jedna od najdivnijih čovjekovih odlika je njegova potraga za uvijek novim mogućnostima izražavanja novih spoznaja i slutnji.”

Svojim profesionalnim djelovanjem, ali i pomaganjem i poticanjem razvoja umjetnosti kod mlađih naraštaja trudila se sama živjeti plemenitost i dobrotu. Tijekom karijere i aktivnog umjetničkog djelovanja nije se ustručavala izražavati najdublje poštovanje i divljenje prema svojim kolegama, od kojih je s mnogima bila i iskrena prijateljica, kao npr. s jednom od najvećih svjetskih opernih diva Lili Lehmann. Sa zanimanjem je pratila njihov rad te je svoje utiske o njihovim nastupima čak bilježila vlastitim zapisima.

Na vrhuncu svjetske slave, u 42. godini života, Milka Trnina je zbog bolesti morala završiti karijeru (1906. godine) na veliku žalost njene publike u cijelom svijetu. Međutim, nakon povratka u Zagreb 1913. godine nastavila je doprinositi razvoju umjetničkog izražavanja, ovaj put kroz pedagošku djelatnost, poučavanjem novih naraštaja opernih umjetnika. Postala je počasni član i sudjelovala je u radu Muzičke akademije u Zagrebu. Budući da je znala prepoznati mlade talente i njihove mogućnosti, sudjelovala je na prijamnim ispitima, a kao učiteljica opernog pjevanja značajno je doprinijela obrazovanju mladih pjevača. Jedna od njenih najtalentiranijih učenica bila je svjetski poznata primadona Zinka Kunc.

U svijetu je općenito bila smatrana primadonom njemačke opere, no unatoč tome cijeloga je života u raznim prigodama isticala vezu s domovinom i svojim Zagrebom, u koji se po završetku karijere i vratila.

Milka Trnina je sav svoj rad posvetila jednom jedinom cilju: poticanju umjetnosti i putem nje izražavanju i prenošenju ljepote, jer je upravo umjetnost izjednačavala s osobnom srećom.

Humanitarni rad

Od samih početaka svog umjetničkog djelovanja kontinuirano se bavila humanitarnim radom koji je započeo nastupima u dobrotvorne svrhe. Tako je između ostalog samo u Zagrebu nastupala prikupljajući sredstva za potrebe obnove katedrale koja je stradala od potresa, za osnivanje Zavoda za slijepe osobe, za potrebe tadašnjeg društva “Dobrotvor”, za izgradnju Hrvatskog učiteljskog doma, za potrebe siromašnih učenika Hrvatskog glazbenog zavoda, kao i u korist Mirovinskog zavoda članova tadašnjeg Hrvatskog zemaljskog kazališta. Čak je i anonimno poučavala pjevanje i financijski pomagala siromašne zagrebačke studente. Posebno očarana ljepotom ­Plitvičkih jezera, prihode od svojih nastupa donirala je i tadašnjem “Društvu za poljepšanje Plitvičkih jezera”, slijedom čega je i jedan od najljepših slapova nazvan po njoj.

Nakon povratka u Zagreb 1913. godine, pogođena siromaštvom, stradavanjem i patnjom ljudi, Milka Trnina odazivala se na svaki poziv za humanitarno djelovanje. Tako je pristupila organizacijama koje su surađivale sa Crvenim križem, pomagala kod pribave hrane i ogrjeva za siromašne obitelji, te je unatoč bolesti ponovno pristala održavati humanitarne koncerte. U tom svom plemenitom djelovanju željela je, kad god je to bilo moguće, ostati anonimna, pa se za mnoga njena djela saznalo tek nakon njene smrti.

Kako je sama pisala u pismima svojim prijateljima u inozemstvu, iako je razdoblje njenog aktivnog pjevanja i nastupanja zbog neželjenih okolnosti morao završiti, svoj je mir i novo nadahnuće pronašla provodeći vrijeme u prirodi te u pružanju pomoći gdje je bilo potrebno.

Umrla je u Zagrebu 1941. godine u 78. godini života. Oporukom je svoju imovinu ostavila mnogim zakladama osnovanim za stipendiranje siromašnih studenata i mladih umjetnika, Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti te brojnim humanitarnim i kulturnim društvima i udrugama.

Stvari u njenom vlasništvu koje je koristila nastupajući u kazalištu, poput kostima koje je za svoje uloge sama osmišljavala i za koje je bila osobno vezana, još je za života poklonila Zemaljskom kazalištu (današnji HNK) u Zagrebu, uz objašnjenje da su oni “dio nje same”, smatrajući da će na taj način i nadalje biti povezana s kazalištem.

Kada se govori o njenoj osobnosti, uzimajući u obzir sve ono što su o njoj govorili i čemu su svjedočili njeni suvremenici, ne može se ne istaknuti da je bila skromna, a velika. Jednostavna i dostojanstvena, svojoj je obitelji, prijateljima i poznanicima, kao i svojoj publici, davala najbolje od sebe, dok je nesebično pomagala i onima koje nije niti poznavala.

Živjela je punim životom izbjegavajući svaku pompoznost i senzacionalizam unatoč izgrađenoj karijeri i svjetskom ugledu. Do kraja je života iskazivala poštovanje i divljenje ostalim umjetnicima diljem svijeta čiji je rad pratila, kao što je i održavala iskrene i duboke prijateljske odnose s ljudima koje je voljela i s kojima je surađivala.

Smatrala je da rad donosi smisao i ispunjenje njenom životu. Iskušenja i izazove koje je imala tijekom svoje karijere shvaćala je upravo kao poticaje za poboljšanjem, a kritike je nikada nisu uspjele pokolebati. Prirođenom skromnošću i srčanošću ustrajno je prolazila svoj životni put ispunjen najdubljim umjetničkim i humanim nastojanjima.

Autor: Ksenija Dobranić Letinčić