U istinskoj umjetnosti estetika je neodvojiva od etičkog sadržaja. Time je ispunjena temeljna i krajnja svrha umjetnosti – doprinos čovjekovu ostvarenju. To je jedino moguće ako ona svojom ljepotom i nevidljivom biti rezonira s onim najplemenitijim u nama. Preduvjet za to razvoj je vrlina koje omogućuju prepoznavanje onog lijepog i dobrog pa je tako estetsko obrazovanje put buđenja uspavane duše i njezina priprema za usvajanje ljepote.
Harmoniju kao sklad suprotnosti i jedinstvo raznolikosti, suglasje ili suzvučje, najlakše opažamo u samoj prirodi, ali i u svakoj harmoničnoj umjetničkoj formi. Pitagorejci su poučavali da je univerzum jedinstvena harmonična cjelina, i da je svrha čovjekova života svjesno sudjelovanje u njezinom održavanju. Za to je potreban ustrajan rad na harmoniziranju vlastitih misli, riječi i djela, kao preduvjet ostvarenja sklada s drugima i krajnjeg usklađivanja s nečujnom nebeskom harmonijom.
Ivan Meštrović, kipar, arhitekt, pisac, naš veliki umjetnik bogate i raznolike djelatnosti, za svoj je rad dobio brojna domaća i međunarodna priznanja. Vlastiti izraz pronalazi neumorno tragajući ne za originalnosti, već za suštinom i sadržajem. Naglašavao je da pravo umjetničko stvaralaštvo treba otkrivati ono što drugi ne znadu i ne vide te da istodobno treba biti i pjesma i molitva, izvan vremena i prostora. Njegov doprinos umjetnosti nalazi se u snazi kojom je univerzalne ljudske težnje i vrijednosti majstorski ovjekovječio u svojim djelima.
U prirodi ne postoji čista improvizacija ni slučajnost, već vladaju njeni zakoni. Jedan od njih je zakon podudarnosti prema kojem se sve što se pojavljuje u velikom, pojavljuje i u malom, u vidljivom i u nevidljivom, odnosno kako gore, tako dolje. Zakon podudarnosti omogućuje nam pristup stvarnosti, posebno posredstvom umjetnosti koja dira nutarnje strune ljudskog bića i može nas uzdići do uzvišenih stanja svijesti te nam približiti arhetipski svijet.
Inspiracija, pokretačka snaga svih istinski velikih djela ljudskog duha, poticaj je koji dolazi iznutra. Podrazumijeva svijest odmaknutu od onog svakodnevnog i usmjerenu vertikalno, na svijet ideja. Tada se postaje prijemnikom suptilnijeg i savršenijeg svijeta i tako nadahnuti postajemo provodnici onog lijepog i dobrog. Na nama je da razvijamo sposobnost primanja i prenošenja, da otvorimo vrata inspiraciji.
Sve prisutniji fenomen virtualnih zabava i druženja priziva u sjećanje građanske salone i seoska prela i sjela kada su se ljudi okupljali i bili stvaralački aktivni i kreativni. Umjetnost je tada bila dio društvenog života, zajedno se plesalo i pjevalo u različitim prigodama. Svijet kao da je izgubio čar jer smo se danas ograničili na pasivno konzumiranje umjetnosti, bez vlastitog doprinosa. A smisao je umjetnosti da nas oplemenjuje, produhovljuje, istančava naš karakter kao i našu okolinu. Posebno kada smo i sami aktivni, kada probudimo umjetnika u sebi.
Michelangelo Buonarroti, renesansni slikar, kipar i arhitekt, jedan je od najsvestranijih i najupečatljivijih umjetnika svih vremena. Pohađao je neoplatoničku firentinsku Akademiju gdje su ga poučavali najveći filozofi toga doba. Uz njihovu pomoć te posredstvom bogate umjetničke zbirke i knjižnice Medicija, stekao je široko znanje i duboke uvide. Njegova su izvanredna djela spoj inspiracije, spoznaje i tehnike, a njihova svježina i jednostavnost odražavaju izvore neprolazne ljepote.
Osnivač Nove Akropole, prof. Jorge Ángel Livraga, u radio intervjuu iz 1975. godine govori o filozofiji kao težnji da se upozna suština stvari i o filozofskim izvorima koje je moguće naći u drevnim tekstovima Istoka i u klasičnim raspravama Zapada. Iznosi svoje filozofske poglede o znanosti, umjetnosti, slobodi te se prisjeća nastanka Nove Akropole koju je osnovao zajedno s nekoliko studenata entuzijasta. Govori o ciljevima i načelima Nove Akropole te ističe važnost obrazovanja.
Estetika je relativno nov pojam za tradicionalnu filozofsku disciplinu koja je umjetnost dovodila u vezu s božanskim arhetipovima Ljepote i Dobra. Prema tom konceptu istinski se umjetnik uzdiže do dimenzije čiste ljepote, kontemplira o njoj i interpretira je u sebi kako bi je u stvaralačkom procesu mogao predstaviti u oblicima i tijelima. Ova nedodirljiva i suptilna Ljepota za umjetnika je najveće nadahnuće, ali i izvor duhovnosti. Tako shvaćena umjetnost put je kojim se dolazi do Jedinstva.
Fotografija je uhvaćeni trenutak u vremenu koji može odražavati samo ono vidljivo oku, ali na dubljoj razini i ideju izraženu kroz materijalno. Filozof koji traga za nematerijalnim vrijednostima i uočava ih u pojavnom, može ih "uhvatiti" i prenijeti pomoću fotografije. Fotografija koja uspije prenijeti neki viši smisao nalazi odaziv kod onoga koji traga. Zato i fotografija može probuditi filozofa.
