U drevnoj Indiji, pjesme, himne i epovi učili su se napamet, pjevali i prenosili s generacije na generaciju. Autorstvo se pripisivalo božanskoj inspiraciji, pjesnici su se smatrali prenositeljima božanske poruke. Pjesnička riječ bila je vezana uz glazbu i pjevanje, svaki je pjesnik bio i pjevač i skladatelj. Indijska poezija koja je prožeta duhovnošću i koja prenosi bogat i mnogostran doživljaj svijeta bila je način otvaranja svijesti prema Istini, Bogu, Stvarnosti.
Tradicionalni indijski obrazovni sustav gurukul temeljio se na usmenoj predaji znanja s učitelja na učenika. Učenje nije služilo gomilanju teorijskog znanja, već je bilo sredstvo samospoznaje. Srce tog sustava bio je guru koji je prenosio ne samo različita znanja, već je svojim učenicima usađivao etičke vrijednosti, učio da je čovjek dio mreže života te budio svijest o pravom smislu postojanja. Moderne akademske institucije promiču neka od načela gurukula, no osjeća se potreba za redefiniranjem temeljne svrhe obrazovanja po uzoru na ovu tisućljetnu tradiciju.