Dragojla Jarnević hrvatska je književnica i pedagoginja iz austro-ugarskog doba. Njezin je lik otisnut među zaslužnim velikanima u litografiji Muževi ilirske dobe. Između ostalog, zalagala se za obrazovanje kao temelj promjena na bolje, naročito za obrazovanje žena. Danas je najpoznatija po Dnevniku koji je pisala od svoje 21. godine pa sve do kraja života, a predstavlja zanimljiv zapis o tom vremenu i ljudima.
Sve više se govori o nestanku dosadašnjeg načina života zbog mogućeg ekološkog i ekonomskog kolapsa. Svijet je u tranziciji, ali to ne znači i "kraj svijeta". Nešto će neminovno nestati iz načina života i svijeta koji poznajemo, nešto tek nastati. U toj tranziciji najvrjednije je sačuvati ono što odražava arhetipove o kojima su govorili stari filozofi: dobrotu, ljepotu, istinitost, pravednost. Napredak se mora temeljiti na obnovi ljudskog bića. Njegova promjena nabolje je kamen temeljac izgradnje pravednijeg društva i humanijeg svijeta.
Tradicionalni indijski obrazovni sustav gurukul temeljio se na usmenoj predaji znanja s učitelja na učenika. Učenje nije služilo gomilanju teorijskog znanja, već je bilo sredstvo samospoznaje. Srce tog sustava bio je guru koji je prenosio ne samo različita znanja, već je svojim učenicima usađivao etičke vrijednosti, učio da je čovjek dio mreže života te budio svijest o pravom smislu postojanja. Moderne akademske institucije promiču neka od načela gurukula, no osjeća se potreba za redefiniranjem temeljne svrhe obrazovanja po uzoru na ovu tisućljetnu tradiciju.
U vremenu naglašenih materijalnih vrijednosti sve se više proučavaju ljudski odnosi zbog njihova utjecaja na produktivnost i profit. Takav utilitaristički humanizam vidi čovjeka kao resurs iz kojeg treba izvući maksimalan potencijal te ga učiniti dobrim proizvođačem i potrošačem. No, unutarnji čovjek vapi za autentičnim ljudskim odnosima, licem u lice s drugim ljudskim bićima, putem kojih upoznaje sebe, druge i svijet u kojem živi. Prihvaćanje i poštovanje drugih, njegovanje zajedništva i bratstva temelj je razvoja čovjeka i civilizacije.
Narodne priče prenošene s koljena na koljeno, u kojima je sabrano iskustvo i mudrost čovječanstva, sadrže vrijednosti koje suvremeni čovjek sve manje prepoznaje. Često ih se smatra okrutnima i neprimjerenima za djecu te ih se izmjenjuje. Ipak, te priče nose jasne pouke o svijetu i svakodnevnom životu te obogaćuju unutarnji svijet djeteta. One bude vjeru da slabi mogu postati jaki, da dobro pobjeđuje zlo, što kod djece stvara povjerenje u život i u same sebe.
U današnjim polarizirajućim vremenima obrazovanje kao prijenos znanja, vještina i iskustava na sljedeću generaciju čest je predmet nesuglasica. Dok su škole nekada oblikovale i obučavale djecu kako bi ih se uklopilo u društvenu sredinu, s naglaskom na stjecanje potrebne razine kvalifikacije, današnje "mekše" obrazovanje više je usmjereno na buđenje i izvlačenje prirođenog potencijala djeteta. Međutim, oba polariteta imaju svoju vrijednost i trebaju se međusobno dopunjavati.
Talijanska nobelovka sitnog stasa Rita Levi-Montalcini bila je div u neuroznanosti. Fascinirana živčanim sustavom koji je do sredine 20. stoljeća bio potpuno neistraženo područje, nakon studija medicine s golemim se žarom posvetila proučavanju njegova funkcioniranja. Nepokolebljiva predanost i intuicija doveli su je do otkrića tzv. faktora rasta živaca, čime je dala temeljni doprinos razumijevanju neurogeneze, neurodegenerativnih bolesti i tumora. Njezin je život do duboke starosti bio ispunjen neumornim istraživanjem i mentorstvom te dobrotvornim radom.
Ljepotu i značenje istinskih umjetničkih djela ne bismo mogli percipirati bez odgovarajućeg obrazovanja. Samo gledanje i slušanje nisu dovoljni; potrebno je obrazovati nutarnja osjetila. Ona razvijaju našu estetsku inteligenciju i omogućuju nam prepoznati ono što je dobro, ispravno i lijepo. Otvaraju nam pristup višoj stvarnosti gdje jasnije zamjećujemo ljepotu i smisao. Umjetničko obrazovanje je neophodno i zato da bi velika umjetnička djela nastavila biti izvor iz kojeg će budući naraštaji crpiti snagu i nadahnuće.
Obitelj kao najstarija društvena institucija doživjela je drastičnu promjenu u zadnjih sto godina. Proširene obitelji koje su pružale materijalnu i moralnu potporu, no nametale određeni način života, zamijenile su nuklearne obitelji koje su ubrzo zapale u krizu. Moderni čovjek oslobodio se tradicije, ali je izgubio kriterije koji su ga usmjeravali u životnim odlukama.
U svijetu kojim vladaju znanstveni duh i razum čini se da nema mjesta za "dušu". Pojam duše iščezava iz znanstvenog diskursa u korist pojma "ja". Čovjek usredotočen na "ja" i "sebe" orijentiran je na izvanjsko i površno čime se udaljava od svoje biti koja je duhovne prirode. Okrećući se svojoj nutrini, ne gubi se u perifernom već uviđa svrhu i smisao svega, povezuje se s ritmom života i doživljava nutarnju puninu. Usmjerenost na dušu očovječuje ljudsko biće i zato je važno vratiti pojam duše u prirodoznanstvenu sliku svijeta.