U drevnoj Indiji, pjesme, himne i epovi učili su se napamet, pjevali i prenosili s generacije na generaciju. Autorstvo se pripisivalo božanskoj inspiraciji, pjesnici su se smatrali prenositeljima božanske poruke. Pjesnička riječ bila je vezana uz glazbu i pjevanje, svaki je pjesnik bio i pjevač i skladatelj. Indijska poezija koja je prožeta duhovnošću i koja prenosi bogat i mnogostran doživljaj svijeta bila je način otvaranja svijesti prema Istini, Bogu, Stvarnosti.
Rođen kao rob, stoički filozof Epiktet smatrao se slobodnim jer sloboda je za njega nutarnje stanje. Isticao je kako je važno prihvatiti vlastitu sudbinu i dobro odigrati dodijeljenu ulogu jer svaka uloga povlači obaveze čije izvršavanje pridonosi uređenosti univerzuma. Njegova je škola stekla velik ugled, a učenici su mu bili čak i carevi Marko Aurelije i Hadrijan. Podučavao je kroz razgovore koji su poticali na primjenu filozofije u svakodnevnom životu.
Plotinova škola, nastala s početkom kraja antičke civilizacije, nazvana je neoplatoničkom jer se uglavnom temeljila na Platonovoj filozofiji. U središtu njegove filozofije nalazi se Jedno, korijen svega vidljivog i nevidljivog, iz kojeg emanacijom proizlazi kozmička trijada, a iz nje postupno svijet kao cjelina. Odraz te trijade u čovjeku su um, duša i tijelo. Djelatnost duše nije briga o tijelu, nego da ne zaboravi odakle dolazi i kamo ide te da se pročišćenjem kroz vrline vrati svom božanskom izvoru – Jednom.
Darwin u svom djelu Porijeklo čovjeka ispituje da li čovjek, kao i svaka druga vrsta, vodi svoje porijeklo od nekog ranije postojećeg oblika. Dolazi do potvrdnog zaključka, a veliki prekid u lancu između najviše životinje i najnižeg čovjeka naziva karikom koja nedostaje. Naglašava da je glavna razlika između čovjeka i životinja u duhovnosti i moralnom osjećaju.